Na pragu novog početka, Bosna i Hercegovina nosi teret generacijskog siromaštva koje se prenosi od roditelja na djecu, iz godine u godinu, ne ostavljajući mnogo prostora za nadu. U prvom dijelu mog petodijelnog izvještaja istražujem kako nedostatak kapitala, pristupa obrazovanju i socijalnih mreža oblikuje začarani krug bijede. Razotkrit ćemo mehanizme koji drže porodice zarobljene u borbi za osnovne životne potrebe i pokazati zašto prekid tog ciklusa predstavlja ključ otključavanja pune slobode Bosne. Ovaj uvod vodi vas kroz temeljne uzroke i njihove implikacije, postavljajući čvrstu osnovu za razumijevanje i djelovanje koje slijedi u narednim dijelovima.



Pregled cikličnog siromaštva

Siromaštvo često nije prolazna pojava, već se može pretvoriti u začarani krug koji se prenosi sa roditelja na djecu. Ekonomski stručnjaci definišu međugeneracijsko (generacijsko) siromaštvo kao stanje u kojem se neimaština “nasljeđuje”, odnosno djeca rođena u siromašnim porodicama ostaju siromašna tokom života i zatim i njihova djeca imaju istu sudbinu. Ovaj ciklus siromaštva opstaje zahvaljujući samoojačavajućim mehanizmima: porodice zarobljene u siromaštvu obično nemaju finansijske zalihe, obrazovne mogućnosti niti društvene veze koje bi im omogućile napredak. Generacijsko siromaštvo tako postaje začarani krug - jednom kad nastupi, gotovo se samoodržava, osim ako se ne dogodi vanjska intervencija ili značajna promjena uslova. Ukratko, siromaštvo rađa siromaštvo.
 


Uzroci i faktori održavanja siromaštva

Postoji više faktora koji doprinose tome da se siromaštvo zadrži kroz generacije:

• Nedostatak kapitala i imovine: Siromašne porodice nemaju ušteđevinu, posjede ili finansijski kapital koji bi mogli uložiti u obrazovanje, pokretanje posla ili preseljenje u područje s više prilika. Bez osnovnih sredstava, svaka generacija kreće od nule ili ispod nule.

• Ograničen pristup obrazovanju: Djeca iz siromašnih porodica često završavaju sa nižim nivoom obrazovanja. Uzrok tome mogu biti slab kvalitet škola u siromašnim sredinama, potreba da djeca rade kako bi pomogla porodici ili nemogućnost finansiranja višeg obrazovanja. Time se stvara začarani krug jer niža obrazovanost znači i manje šanse za dobro plaćen posao u budućnosti.

• Manjak društvenih veza i podrške: Takve porodice često nemaju socijalne konekcije – poznanstva i mreže koje bi im pomogle da dođu do posla ili drugih prilika. U društvima gdje nepotizam i veze igraju veliku ulogu pri zapošljavanju (što je slučaj u mnogim tranzicionim zemljama), ovo postaje posebna prepreka za one bez “pravih” poznanstava.

• Geografska izolacija: Ruralne sredine ili marginalizovane zajednice mogu ostati zarobljene u siromaštvu ako su odsječene od tržišta rada i investicija. Infrastrukturna zapostavljenost (loši putevi, nedostatak interneta, itd.) onemogućava stanovništvu pristup širim ekonomskim tokovima.

• Kulturni i psihološki faktori: Siromaštvo kroz generacije može stvoriti i određenu “kulturu siromaštva” – osjećaj beznađa, manjak povjerenja u institucije i uvjerenje da je napredak nemoguć. Takav stav smanjuje preduzetničku inicijativu i spremnost na ulaganje u budućnost (npr. školovanje djece).
Ovi faktori se međusobno nadovezuju. Na primjer, dijete iz siromašne porodice koje napusti školu kako bi radilo slabo plaćen posao neće steći kvalifikacije, što ga zadržava na marginama ekonomije kada osnuje vlastitu porodicu - i tako se ciklus nastavlja.


 Globalna slika i primjeri

 Ciklična priroda siromaštva nije specifična samo za jednu zemlju; prisutna je i u bogatim i u siromašnim državama. U 
razvijenim zemljama, recimo u Sjedinjenim Državama, postoje tzv. persistent poverty counties
 - okruzi u kojima preko 20% stanovništva živi ispod službene granice siromaštva duže od 30 godina. To znači da uprkos opštem bogatstvu tih država, određene zajednice ostaju u začaranom krugu siromaštva kroz više generacija. Uzroci su često strukturni: propadanje lokalnih industrija, segregacija, nedostatak obrazovnih prilika i historijska marginalizacija (npr. zajednice starosjedilaca ili potomaka robova na Jugu SAD).

U zemljama u razvoju, generacijsko siromaštvo je još izraženije. Primjera radi, ruralna područja u podsaharskoj Africi ili južnoj Aziji često pate od “zamke siromaštva” gdje porodice generacijama preživljavaju od poljoprivrede na ivici egzistencije, bez mogućnosti da investiraju u mehanizaciju, obrazovanje ili selidbu u grad. 
Svjetska banka definiše zamku siromaštva (poverty trap) kao situaciju u kojoj niska primanja i produktivnost danas vode u niske investicije u budućnosti, što opet sutra rezultira niskim primanjima - i tako ukrug. Bez spoljnih intervencija (poput ulaganja u infrastrukturu, obrazovanje ili tehnološki napredak) te zajednice ostaju trajno siromašne.


Balkan i Bosna i Hercegovina - tranzicija i naslijeđeno siromaštvo

Zemlje Balkana prošle su kroz turbulentne ekonomske promjene tokom posljednjih decenija, što je uticalo na generacijske obrasce siromaštva. Mnoge porodice su se našle u teškoj situaciji nakon raspada socijalističkog sistema i ratova 1990-ih. U Bosni i Hercegovini, rat 1992–1995. donio je razaranja infrastrukture, gubitak preko 100 hiljada života i raseljavanje ogromnog broja stanovnika, čime su brojne porodice preko noći osiromašile. Ekonomski šok nakon rata doveo je do vrlo visoke nezaposlenosti i pada proizvodnje. Procjene su da je BDP po stanovniku u BiH krajem 1990-ih bio tek djelić onoga iz doba Jugoslavije, a mnoge porodice koje su prije rata živjele solidno postale su siromašne. Taj nagli pad stvorio je novu generaciju djece odgajane u oskudici, bez naslijeđenih resursa.
 
Tokom tranzicije ka tržišnoj ekonomiji, u BiH je došlo do privatizacije i deindustrijalizacije, ali i do pojave velike nezaposlenosti. Godinama nakon rata, stope nezaposlenosti su bile ekstremno visoke: dvocifrene pa čak i trocifrene među mladima. Zvanični podaci pokazuju da je stopa nezaposlenosti mladih (18-24 godine) u poslijeratnom periodu dostizala čak oko 60% u jednom trenutku, što znači da je većina mlađe generacije bila bez posla i perspektive. Tek u posljednjih desetak godina trend je bolji; prema podacima Agencije za statistiku BiH, stopa nezaposlenosti mladih smanjila se na oko 13,2% do 2023. godine, ali i dalje ostaje među najvišima u Evropi. Takva hronično visoka nezaposlenost znači da se čitave kohorte mladih nisu uspjele uključiti u tržište rada, čime su mnoge porodice ostale s jednim ili nijednim zaposlenim članom. Siromaštvo u BiH i danas je značajno: oko 17,5% stanovništva živi ispod nacionalne linije siromaštva. Taj procenat možda ne djeluje dramatično visok u poređenju s najsiromašnijim zemljama svijeta, ali krije velike regionalne razlike i “džepove” ekstremnog siromaštva unutar zemlje.
 
Posebno su ugrožene marginalizovane zajednice poput Romske populacije, koja se suočava sa generacijskim siromaštvom usljed diskriminacije, niske uključenosti u obrazovni sistem i nezaposlenosti. Prema istraživanjima UNDP-a, stope siromaštva među Romima u BiH i susjednim zemljama znatno su više od prosjeka – ovo pokazuje kako društvena isključenost i predrasude doprinose cikličnom siromaštvu. Djeca rođena u romskim naseljima često napuštaju školu rano i ulaze u svijet rada nisko plaćenih i neformalnih poslova, čime se njihov položaj ne popravlja u odnosu na roditelje. Slični obrasci vide se i u ruralnim sredinama gdje je malo formalnih radnih mjesta: npr. dijelovi istočne Bosne ili Krajine, odakle mladi uglavnom odlaze ili ostaju da preživljavaju od poljoprivrede i povremenih poslova.

 
Nasljeđivanje nejednakosti 

Generacijsko siromaštvo ujedno znači i nisku socijalnu pokretljivost – teškoća da pojedinac napreduje na društvenoj i ekonomskoj ljestvici u odnosu na svoje roditelje. Mjera socijalne pokretljivosti je, recimo, vjerovatnoća da dijete iz donjih 20% prihoda dosegne prosječna ili visoka primanja tokom života. U zemljama sa jakim ciklusom siromaštva ta je vjerovatnoća veoma niska. U Bosni i Hercegovini, ne postoje obimna istraživanja o intergeneracijskoj pokretljivosti, ali indikativno je da je mnogim mladim ljudima uspjeh određen porijeklom - oni koji potiču iz dobrostojećih ili obrazovanih porodica imaju neuporedivo veće šanse da završe fakultet i nađu kvalitetan posao, dok djeca nezaposlenih roditelja često reprodukuju njihov status. Ovu pojavu dodatno cementira klijentelizam u zapošljavanju: izvještaji pokazuju da mladi u BiH smatraju kako je veza ili stranačka pripadnost glavni uslov za dobijanje posla u javnom sektoru. Takvo okruženje obeshrabruje one koji nemaju “štićeno” porijeklo i pojačava osjećaj da je bijeg iz siromaštva nemoguć bez odlaska u inostranstvo.
 
Ciklična priroda siromaštva predstavlja temeljni društveni problem: porodice koje su generacijama osiromašene suočavaju se sa mnoštvom prepreka da se izvuku. Bez kapitala, obrazovanja i šansi za posao, siromaštvo se prenosi “krvnom linijom”. Ova pojava nije izolovana - prisutna je od ruralnih sela u BiH do urbanih geta u Americi.


U narednom dijelu ovog serijala analizirat ćemo kako ovakvo hronično siromaštvo može postati podloga za opasne društvene pojave poput nacionalizma i mržnje, te kakva je uloga ekonomskog sistema u prekidanju tog začaranog kruga.