Sam naziv zvuči futuristički, ali je koncept dizajner beba odavno prisutan.

Prva dizajner beba je bila Adam Nash, rođena 2000. godine, koristeći metode in vitro fertilizacije (IVF) i pre-implantacijske genetičke dijagonstike (PGD). Naime, njegova starija sestra, Molly Nash, je bolovala od rijetkog, genetičkog oboljenja zvanog Fanconijeva anemija, za čije liječenje je neophodan donor matičnih ćelija. Samim tim, Adam je beba koja je, prosto rečeno, nastala u laboratorijskim uslovima, u petrijevoj posudi. Shodno tome, dok je Adam bio embrij, testiran je na odsustvo Fanconijeve anemije, što je bilo zeleno svjetlo za izolaciju matičnih ćelija iz njegove pupčane vrpce i početak liječenja njegove sestre. Terapija je bila uspješna.

Ovaj slučaj prve dizajner bebe je potaknuo mnoge debate širom svijeta i naveo na razmišljanje mnoge naučnike. Većina je upoznata sa pojmom in vitro fertilizacije, čija je upotreba prisutna više od pola vijeka. Međutim, pre-implantacijska dijagnostika nudi mogućnost sprječavanja nastanka genetičkih oboljenja, u slučajevima kada postoji genetska predispozicija za to. Ovakav pristup podrazumijeva kombinaciju sa IVF tehnikom i odabir “zdravog” embrija za implantaciju.

PGD bi bila podloga za dizajner bebe, birajući idealan embrij za nastavak genetskih modifikacija u svrhu kreiranja idealnih osobina budućih beba. Genetička metoda koja dodatno prati ovaj koncept je CRISPR-Cas9, omogućavajući genetičarima da uređuju dijelove genoma - na način da oduzimaju, dodaju ili mijenjaju dijelove DNK sekvence. Samim tim, otvaraju se vrata za mogućnost roditelja da biraju atribute poput boje očiju, IQ levela ili otpornosti na određena oboljenja.

Javlja se niz etičkih dilema i pitanja, od gubitka genetičkog diverziteta, društvene nejednakosti, “igranja Boga” do zloupotrebe tehnologije, ali se ne smiju zanemariti prednosti i potencijal pomenutih tehnologija, koje se tek mogu otkriti.