1. UVOD

U prvim redovima ovog rada definirat ću konsocijacijsku demokratiju prema Arendu Lijphartu, njenom tvorcu, te prikazati osnovne karakteristike i elemente konsocijacijskog sistema jedne države. Na pitanje, zašto Lijphart ovaj model smatra najboljim modelom demokratije, navest ću konkretne primjere evropskih zemalja u kojima je ova forma demokratije doživjela uspon: Belgija i Švicarska, iako Ljiphart historijski gledano Nizozemsku smatra prvim oblikom dobrog konsocijacijskog režima. Rad će se baviti tematikom konsocijacije na demokratskom modelu Bosne i Hercegovine, te ću obrazložiti pro i contra argumente ovom modelu. U nastavku konsocijacija će biti analizirana na praktičnom primjeru izbornih rezultata nakon Općih izbora 2022.godine te formiranja vlasti nakon istih.

2. Pojam Konsocijacijske demokratije prema Arend Lijphart

Nizozemski politolog Arend Ljiphart smatra se utemeljiteljem novog demokratskog modela, koji sudeći po karakteristikama istog opisuje mogućnost očuvanja i održivosti stabilne demokratske vlasti u pluralnom društvu (Lijphart, 1992: 9). Ljiphart, obzirom na činjenicu da je odrastao u rascjepnom društvu, duboko podijeljenom vjerski i klasno, te kao takvo ukorijenjeno u historiju, ovakve podjele u Nizozemskoj nazvao je blokovima. Svaki od blokova bio je odlikovan zasebnim političkim strankama, društvenim organizacijama, vjerskim udruženjima, interesnim organizacijama (katoličkim, protestantskim i socijalističkim), medijima, te zasebnim sistemima funkcionisanja. Već nakon Drugog svjetskog rata glavne blokovske stranke su zauzimale 90% mjesta u parlamantu, te držale monopol u nizozemskoj politici. U ovakvom društvu razvila se tzv. Politika akomodacije, te su se uspostavili osnovni obrasci akomodacijskog ponašanja kao dio kulture političkih elita. (Kasapović, Gordogan br.6, 2005: 34-36). Politika akomodacije utemeljena je na doktrini „odvojeni, ali jednaki“. (Imamović, 2003: 289; Ibrahimagić, 2003: 13; Duvnjak, 2004: 86,88). Paralelno sa ovim pojmom spomenut ću i formulu politike aparthejda koja glasi „odvojeni i nejednaki“, te se pojam aparthejda vrlo često dovodi u vezu sa Bosnom i Hercegovinom.

Spoznajući nizozemsko društvo kao takvo Ljiphart ističe da je takva društva potrebno politički urediti prema konsocijacijskom modelu, dakle kao konsocijacijske demokratije, te ih pokušati spasiti od samog raspada. Model konsocijacijske demokratije se posmatra kao jedini mogući model spašavanja društava u rascjepu, tj. onih društvenih zajednica – država u stanju intrinzičnog sukoba (primjer Bosne i Hercegovine nakon uvođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma i podjele na dva entiteta i kasnije podjele na jedan distrikt).

Konsocijacija se može definirati kao „...vladavina kartela elita dizajnirana da transformira demokratiju fragmentacijske političke kulture u stabilnu demokratiju“ (Lijphart, 2008: 31). Drugi autori su također nastojali nadopuniti ili objasniti Lijphartovu definiciju konsocijacije, te prema O'Learyjevoj definiciji ona podrazumjeva „...državu ili region u okviru kojeg koegzistiraju dvije ili više kulturnih ili etničkih ili nacionalnih zajednica bez institucionalne superiornosti jedne od njih, i u okviru koje relevantne zajednice politički surađuju putem samouprave i podijeljene vlasti. Stoga konsocijacija uključuje upravljanje kolektivnim razlikama pod pretpostavkom jednakosti među konsocijacijskim partnerima; ona uključuje i elemente autonomije (samoupravu za svaku zajednicu) i integracije (zajedničku vladu svih zajednica)“ (Kerr, O'Leary, 2006:26)

Ljiphart u svojoj knjizi „Demokracija u pluralnim društvima“ navodi četiri ključne karakteristike konsocijacijske demokratije u podijeljenim društvima. Radi se, naime o velikoj koaliciji, uzajamnom vetu, proporcionalnosti i segmentalnoj autonomiji. (Lijphart, 1977: 45)

U okviru velike koalicije identifikuje se mogućnost sudjelovanja predstavnika svih relevantnih društvenih grupa unutar jedne države, a čije se društvo karakterizira heterogenim, u formiranju i kreiranje izvršne vlasti (power sharing). Formiranjem velikih koalicija sve relevantne društvene grupe imaju mogućnost sudjelovanja (grand coalition) (Lijphart, 1977: 32-36).

Kako bi se zaštitili vitalni interesi jedne etničke skupine daje se mogućnost ulaganja Veta (veto rights). Ukoliko se jedna društvena grupa osjeća ugroženom ili je njen vitalni nacionalni interesi na neki način ugrožen ima mogućnost štititi svoje vitalne interese polaganjem prava na veto, te na taj način trajno ili privremeno blokirati donošenje neke odluke.

Proporcionalna zastupljenost (proportionality) je možda i jedna od najinteresantnijih karakteristika konsocijacijskog modela demokratije, s obzirom da ona podrazumijeva da sve društvene grupe proporcionalno bivaju zastupljene u organima države, međutim postavlja se pitanje, da li države koje su okarakterizirane kao konsocijacijske, poput Švicarske, zaista poštuju ovaj segment konsocijacijskog modela i koliko je uopće moguće ispoštovati proporcionalnost.

Kao posljednju karakteristiku konsocijacije Lijphart izdvaja autonomiju segmenata (community autonomy), te navodi: „...manjina je sama sebi vlast u svim onim pitanjima koja se isključivo tiču te manjine.“ (Lijphart, 1977:41).

Kao dva primjera dobrog konsocijacijskog modela Ljiphart izdvaja Belgiju i Švicarsku, u kojima je na osnovu ove demokratske forme došlo do političke stabilnosti. Belgiju proglašava kao „...najsavršeniji, najuvjerljiviji i najimpresivniji model konsocijacije“ (Ljiphart, Introduction: The Belgian example of cultural coexistence in comparative perspective, 1981: 8), koji je uspio pomiriti dvije različite kulturološke ideologije: kulture Flamanaca i Valonaca). Valonija i Flandrija funkcionišu i danas kao autonomne države. I danas su u belgijsko uređenju prepoznatljivi konsocijacijski elementi, ali ne u potpunosti kako ih Lijphart definiše. Švicarska je oduvijek služila kao primjer „stabile demokratije u zemljama sačinjenim od više grupa ili naroda“ (Stojanović, 2007: 67). Tadašnji švicarski model demokratije je „poslužio“ kao dobar primjer kosocijacije i drugim državama, npr. Urugvaju. Međutim, izvjesno je da je konsocijacija u ovim državama bila „tranzicijskog tipa“. Dakle, poslužila je za stvaranje jednog sasvim funkcionalnog političkog uređenja, Švicarska kao konfederacija, Belgija kao federacija.

U narednom dijelu ovog rada bavit ću se prepoznavanjem elemenata konsocijacijskog modela na primjeru Bosne i Hercegovine.

3. Prepoznavanje elemenata konsocijacije na primjeru Bosne i Hercegovine

Svi prethodno navedeni osnovni elementi konsocijacijskog modela demokratije koje je Lijphart definirao jasno se prepoznaju u Dejtonskom ustavu Bosne i Hercegovine. Dejtonski okvir je baziran na okviru po kojem su „zajednice, a ne individue nosioci brojnih važnih prava“ (Gray, 2000: 128). Problematika ovakvog ustavno-pravnog okvira ogleda se u tome što je on namijenjen kulturno odjelitim entitetima, a kod nas se primjenjuje na „entitete u procesu proizvodnje, odnosno u procesu hiperpolitičkog nastajanja, .... On sprečava razvoj građanske demokratske svijesti,...“ (Mujkić, Statut br.9, 2006: 115). Ovakav okvir definiše kolektivni identitet, a ne dopušta individualni. Preduslov, na temelju kojeg se pribjegava konsocijacijskom modelu jeste, prema Grayu, postojanje odvojenih kulturnih kolektiva. Mujkić u svom tekstu „Da li je nariod prirodna vrsta“ problematizira kolektivni identitet i stavlja ga u sukob sa individualnim, tj. individui je s ovakvim ustavno-pravnim okvirom onemogućen izbor slobodnom voljom, van kolektivnog identiteta. „U Bosni i Hercegovini zahtjevi za priznavanjem kolektivnih identiteta, bili su, još gore, zahtjevi za nametanjem izvanživotnih konteksta koje su poduprli medijski i intelektualni etnopoduzetnici“. ,...“ (Mujkić, Statut br.9, 2006: 121).

Član 5. Dejtonskog mirovnog sporazuma definira zahtjev za formiranje velike koalicije unutar tročlanog Predsjedništva, koje čine isključivo predstavnici konstitutivnih naroda BiH, a čiji se predsjedavajući rotira svakih osam mjeseci. Također, srpski član Predsjedništva može biti izabran samo iz Republike Srpske, dok bošnjački i hrvatski članovi moraju biti s područja Federacije BiH. Ovaj etnički i teritorijalni okvir određuje članove Predsjedništva kao predstavnike svojih etničkih grupa, a ne kao predstavnike države. Slično, iako kvote u Vijeću ministara temelje na entitetskoj pripadnosti, većina ministara (dva od tri) dolazi iz Federacije, dok su ministri iz Republike Srpske uglavnom srpske nacionalnosti.

Polaganje veta ili zaštita vitalnih nacionalnih interesa od strane manjinskih zajednica ogleda se u Domu naroda BiH, Federalnom Domu naroda, te u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Međutim, zašto je ova karakteristika konsocijacije problematična na primjeru Bosne i Hercegovine? Vid zaštite vitalnog nacionalnog interesa manjina dobio je drugu dimenziju: često je u političkoj sferi korišten kao blokator mnogih važnih procesa i odluka koje se donose u parlamentima. Svaka odluka koju predloži Zastupnički dom državnog parlamenta „...može biti proglašena destruktivnom po vitalni interes bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog naroda većinom glasova iz redova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata....Takva predložena odluka moraće biti odobrena u Domu naroda od strane većine bošnjačkih, hrvatskih i srpskih delegata koji su prisutni i glasaju.“ (Dejtonski mirovni sporazum,1999:56). A Lijphart je veto zamislio kao praktični oblik zaštite interesa manjina. BiH u ovom aspketu odstupa od konsocijacijskih karakteristika. Ali, karakteristika kojom se BiH može pohvalitit jeste proporcionalnost koja je ispoštovana gotovo na svim nivoima vlasti (osim na lokalnoj u općinskim vijećima, gdje je vijeće konstituirano na osnovu većine i birano direktno od strane građana).

Elementi proporcionalnosti u BiH se isprepliću sa elementima pariteta. Paritet možemo posmatrati kao oblik ravnomjerne raspodjele političkih pozicija i funkcija među konstitutivnim narodima BiH. Prema tome BiH ne odstupa u potpunosti od segmenta proporcionalnosti, ali naginje ipak ka paritetu, koji je jasno prepoznatljiv u formuli odabira članova Predsjedništva (1+1+1), zatim Doma naroda (5+5+5) (Kovacevic, Pregledni naučni rad: Konsocijacijska demokracija Arenda Lijpharta vs.liberalna demokracija, Primjer Bosne i Hercegovine: 133).

Naposlijetku karakteristika autonomije segmenata jasno je vidljiva dvoentiteskom podjelom države BiH, prema kojoj svaki od entiteta ima zasebene i sopstvene nadležnosti.

4. Prikaz konsocijacije na praktičnom primjeru iz BiH // Pro i contra argumenti

Kao konkretan primjer na kojem ću analizirati konsocijacijski model u Bosni i Hercegovini izdvojila bih Opće izbore 2022.godine te formiranje vlasti na svim nivoima iste godine. Nakon dobijenih i definisanih izbornih rezultata u novembru 2022.godine uslijedilo je formiranje vlasti na svim nivoima, te formiranje vlada oba entiteta BiH. Kao pozitivni pro konsocijacijski argumenti bi bili slijedeći: skorim formiranjem Vlade i Vijeća ministara izgrađeno je prvenstveno povjerenje u predstavnike svih konstitutivnih naroda (naravno da je to povjerenje u toku njihovog mandata postalo upitno); paritetna zastupljenost je uočljiva kako u formiranju tročlanog Predsjedništva BiH, oba Doma naroda, te u Narodnoj skupštini Republike Srpske, što je rezultiralo ustvri jednom stabilnošću među etničkim grupama Bosne i Hercegovine. Postavlja se pitanje, da li je to samo prividna stabilnost, naličje stabilnosti ili neki drugi oblik, ali je zadovoljeno povjerenje građana u njihove predstavnike.

Kao contra argument navela bih razne blokade unutar Paralamenata i Domova naroda; iskrivljeno korištenje veta, ne u svrhu zaštite nacionalnog vitalnog interesa već u svrhu namjernog kočenja procesa koji vode Bosnu i Hercegovinu putem euroatlantskih integraciji ili evropskim putem (blokade u Domu naroda BiH, kao i u Vijeću ministara). Ovaj oblik iskorištavanja veta Lijphart nipošto ne dopušta u okvirima konsocijacije. Dakle, na ovima primjerima je evidentno gubljenje konsocijacije.

5. Zaključak

Iako nizozemski politolog Arend Lijphart posmatra konsocijacijski model, kao najbolji oblik demokratije za održivost stabilne vlasti u pluralnom društvu i formu političke akomodacije bazirane na formuli „odvojeni, ali jednaki“, ipak se u mnogim državama pokazao da odstupa od prvobitnih Lijphartovih namjera. Ne može se u potpunosti model konsocijacije primjeniti na sva pluralna društva, heterogena prema svim karakteristikama. Djelomično da, ali ne sasvim. Kroz historiju su to pokazale zemlje poput Belgije i Švicarske, koje su važile za najbolje primjere konsocijacijskog modela, ali je Švicarska vremenom ipak izašla iz tih okvira.

Nakon Dejtonskog sporazuma u Bosni i Hercegovini je jedini model, moguć za opstajanje stabilnosti i mira u državi, predstavljao konsocijacijski model koji se i danas zadržao. Mane konsocijacijskog modela primjetne su u karakteristikama, koje je Lijphart definirao: veto, te proporcionalnost (koja se u BiH isprepliće sa paritetom). Na primjeru rezultata Općih izbora 2022.godine u BiH, te formiranje Predsjedništva i vlasti na svim nivoima, jasno su vidljive prednosti i mane ovog Lijphartovog modela. Dok s jedne strane imamo izgrađenu stabilnost i povjerenje u predstavnike svih konstitutivnih naroda, s druge strane neke etničke skupine koriste veto kao instrument za blokadu rada institucija, donošenje važnih zakona, te blokadu same države na evropskom i euroatlantskom putu.

Literatura:
Duvnjak, Nedžad (2004). „Bosna i Hercegovina između tragičnog sukoba i udruženog zločinačkog poduhvata.“ Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu. (47) 71-90
Gray, John (2000). Two faces of Liberalism. The New York Press, New York
Imamović, Mustafa (2003a). Politički identitet Bosne i Hercegovine i njene granice. Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu. (46)275-293
Kasapović, Mirjana (2005). Bosna i Hercegovina: Deset godina nakon Daytona. Časopis Gordogan, Zagreb
Kovacevic, Slaven. Pregledni naučni rad: Konsocijacijska demokracija Arenda Lijpharta vs.liberalna demokracija, Primjer Bosne i Hercegovine: 133.
Lijphart, Arend (1992). Demokracija u pluralnim društvima. Globus, Zagreb
Lijphart, Arend (2008). Thinking about Democracy: Power Sharing and Majority Rule in Theory and Practice. Routledge, New York
Lijphart, Arend (1977). Democracy in Plural Scieties: A comparative Exploration. Yale University Press, Connecticut
Mujkić, Asim (2006). „Da li je narod prirodna vrsta?“ Bosna i Hercegovina između etničke i etičke jednakosti. Statut, Sarajevo
Stojanović, Nenad (2007). Konsocijacija, Švajcarska i Bosna i Hercegovina.