Većina će zamisliti koncept putovanja kroz vrijeme kao neku mašinu koja nam omogućava odlazak u prošlost ili budućnost, ali koncept vremena u klasičnoj fizici se tretira tako da je vrijeme apsolutno i teče jednako za sve posmatrače.

U Einsteinovoj teoriji relativnosti, vrijeme je elastična dimenzija koja se može usporavati ili ubrzavati, ovisno o brzini kretanja i gravitacijskom polju. Putovanje kroz vrijeme postoji, ali ne na onaj način na koji zamišljamo da putem kvantnih čestica možemo odlaziti u budućnost ili prošlost. Ono postoji kao opis da se biciklom, vozilom, vozom ili avionom može putovati brže kroz vrijeme u odnosu na nekoga ko hoda, to jest ide pješke.

Informacije putuju kroz vrijeme, ali informacije poput intuicije i dedukcije. Pitanje je da li dedukcija uopće može funkcionisati bez intuicije. Vrijeme je najsloženije i najkompleksnije pitanje, jer se mjeri analognim, analogno-tehničkim i digitalnim satovima, ali se postavlja pitanje: ako nemamo nijednu tehničku alatku, šta bi onda bilo vrijeme? Vrijeme ima svoje otiske u prirodi, poput četiri godišnja doba, smjene noći i dana, starosti i prolaznosti.

Ali vrijeme nije trodimenzionalno, jer mi ne možemo percipirati ništa izvan trodimenzionalnosti. Prostor ima dimenzije koje se mogu mjeriti i mijenjati, to jest rušiti i graditi, ali vrijeme ima smjer i vezu s promjenom i postojanjem.