Poznati srbijanski umjetnik Uroš Đurić imao je priliku da drži predavanje na Filozofskom fakultetu u Banjaluci u sklopu teme ''Kulturna politika Srba u 21. vijeku''. Njegovo predavanje bilo je opširno, ali osvrnuo se i na jednu, po nekima, problematičnu stvar - odlazak mladih. Uroš, činilo bi se, teži za otkrivanjem uzroka zašto mladi odlaze, ali, ipak, on se osvrće na sasvim drugi oblik kritike. Njegove riječi bile su:

''Danas imate potpuno sumanut trend. Da svi koji se školuju ovde obavezno odu napolje. Ja sam ljut, ja sam besan i na svoju generaciju. Oprostite mi na izrazu: "Marš u pi*** materinu". Ovo društvo, ovaj narod je krvario da bi se ti go**o jedno školovao i otišao napolje. Šta ćeš ti to tamo jače imati neki kao navodno bolji život, a bićeš suštinski nevidljiv jer ćeš biti još jedno go**o u aparatu uništenja sopstvenog naroda. To se zove rodoljublje.''

Odlazak mladih po Urošu je trend, a ne pitanje materijalne egzistencije. Uzrok odlaska omladine on vidi u omladini, a ne u pitanjima kako ta omladina živi, kakve prilike za razvoj ima, da li ima siguran posao, da li ima primanja dovoljna za lagodan život, da li ima mogućnost krova nad glavom, zasnivanja porodice itd. On, naprotiv, smatra da nije u redu da se omladina ovdje školuje, a vani odlazi da radi, te je zbog toga ljut i bijesan, a omladini jasno poručuje - MRŠ. Razlog zašto to kaže je jer smatra da su ovo društvo (koje tačno???) i ovaj narod (narod je heterogena skupina pojedinaca i pitanje je na koga se tačno Uroš osvrće) krvarili kako bi se neko školovao i otišao napolje. Ali, nije li upravo dužnost društva da brine o svojim građanima? Nije li dužnost države da osigura kvalitetnu i sigurnu egzistenciju svima? To Uroš ne pita.

Pritom, on smatra da je odlazak omladine vani samo jedan dalji korak ka uništenju sopstvenog naroda. Ali, ukoliko narod ne može napraviti kvalitetnu državu iz koje niko neće morati da ode, zar takav narod nije sam osuđen na propast? Kada narod bira birokrate, lopove, korumpirane prevarante i buržoasku klasu nije li on saučesnik u vlastitom ubistvu? I zašto pojedinac, koji samo igrom slučaja istorije biva rođen u tom i tom narodu, ne treba da spasi vlastitu glavu iz broda koji zasigurno tone? Zašto mlad čovjek, koji ima čitav život ispred sebe, da se osvrće nazad? Šta mlad čovjek ima od naroda, te heterogene skupine pojedinaca čiju većinu i ne poznaje? Mlad čovjek je osuđen da se sam brine o vlastitoj egzistenciji. Narod mu neće dati siguran posao kroz koji više neće birnuti hoće li preživjeti mjesec. Narod mu neće dati krov nad glavom, često će ga podvrgnuti tome da bude podstanar. Narod mu neće dati obrazovanje, to će platiti njegovi roditelji. Narod nije tu kada ide u javne kuhinje, niti je tu kada se nađe na ulici. Narod nije tu kada ostane bez posla, naprotiv, svako se okreće sebi. Ukoliko se narod ne brine o pojedincu, zašto pojedinac da brine o narodu? To je bilo samo u komunizmu kada su svi bili jednaki.

Očigledno, pojam naroda nema nikakvo značenje. Neko je bogatiji, neko siromašan, neko pametan, neko manje pametan, neko upravlja, a nad nekim se upravlja, dok većina sunarodnika jedne druge i ne poznaje. Šta je to toliko posebno u jednom narodu da se on svojim identitetom ističe iznad svih ostalih? Znanjem? Znanje je univerzalna kategorija i pripada svima. Dokaz ovome i jeste činjenica što mlada osoba sa fakultetom koja ima znanje prije nađe posao u Njemačkoj nego ovdje gdje se mora takmičiti sa raznim trgovcima diplomama i pojedincima sa uticajnim roditeljima koji uvijek ''nešto srede''.

Uroš tvrdi da je narod krvario, pa zbog toga treba iz nekog razloga ostati, ali srpski narod krvario je različito u različitim fazama svoje egzistencije za različite interese. Na šta tačno Uroš misli? Narod je krvario u borbama protiv različitih imperijalizama, on je krvario u borbama vlastite buržoazije za njene interese protiv drugih naroda, on je krvario za oslobođenje radničke klase svih jugoslovenskih republika u NOB-u, a 90-ih je opet krvario za interese srpske buržoazije u rušenju radničke države SFRJ. I zbog tog krvarenja imao je različite uslove života. U predsocijalističkom periodu srpski narod bio je žrtva politike srpske buržoazije i njenih interesa uvaljan u duboko siromaštvo, u socijalističkom periodu bio je slobodan i samoupravljački gdje je osiguravao egzistenciju svakog pojedinca, pa ga je i imalo smisla braniti, u postsocijalističkom periodu opet je služio velikosrpskim interesima srpske buržoazije i okrvavio ruke u genocidu.

A danas? Danas su srpski radnici, ta velika većina srpskog društva, žrtve ekonomskog despotizma srpskih privatnika i političkog birokratizma srpskih nacionalističkih stranaka koje zarad svog džepa guraju građane pod nadstrešnicu koja se ruši. I kako ne očekivati od omladine da ode negdje drugo gdje će takođe biti eksploatisana, ali za tu eksploataciju dosta više plaćena. Zašto mi da branimo društvo i narod u kome pojedinac živi na račun drugog pojedinca, u kome se srpski buržuj bogati nad srpskim radnikom, u kome srpske birokrate upravljaju, a srpski narod kao cjelina isključen iz mogućnosti upravljanja?

Uroš kaže - rodoljublje. A mi kažemo: ''Radnik nema otadžbine. Njemu se ne može oduzeti nešto što nema.''

Možda mi nismo razumjeli Uroša. Možda on želi reći da treba ostati i boriti se za bolje društvo, umjesto bježati. Ali to nisu bile njegove riječi ovdje. Ukoliko to ipak jeste slučaj onda se mladi ljudi trebaju boriti protiv srpske države kao države. Oni se moraju boriti protiv političkog birokratizma, oni moraju razvijati politiku plenuma kao put ka samoupravi, oni se moraju boriti protiv ekonomske neizvjesnosti i nesigurnosti zasnovane na privatnom vlasništvu, oni se moraju boriti protiv dogmatizma vjere za svetost znanja, oni se moraju boriti protiv ''rodoljubivog'' nacionalizma za rodoljubivi internacionalizam kroz koji će dijeliti znanja, iskustva i kulturološka bogastva sa drugima. A to je sve ono što srpstvo, kao ideologija u čijem blatu se kaljaju Srbi, nikada neće dati. Bez ovoga svaka odbrana ''naroda'' nije ništa drugo nego odbrana parazitske klase u tom narodu. Otuda možemo zaključiti da društvena emancipacija Srba u srpskom društvu jeste emancipacija srpskog društva od srpstva, a emancipacija kolege Uroša kao filozofskog mislioca jeste emancipacija od filozofske vulgarnosti.