Ovo je moja prva godina fakulteta i prvi put da živim u studentskom domu u Sarajevu. Kada sam se uselila, osjećala sam veliku radost i uzbuđenje, započela sam novo poglavlje svog života samostalno i hrabro. Vjerovala sam da će sve biti fokusirano na učenje, napredak i podršku studentima. Bila sam u sobi sa jednom od mojih cimerica, malo je reći da smo uživale u danima prije početka fakulteta istraživale novu okolinu koja će nas okruživati naredne četiri godine (barem nam je to bilo u planu).
Međutim, već na početku susrela sam se s problemom koji mi je teško pao. Moj kanton kao i mnogi ostali nisu reagovali na dopis o povećanju subvencija za
smještaj i ishranu studenata.
To znači da ja i mnogi drugi studenti moramo sami snositi dodatne troškove, iako je obrazovanje ono što svi nazivaju
najvažnijim ulaganjem budućnost.
Osjećam razočaranje i ljutnju jer se svuda priča o značaju obrazovanja, ali kada je vrijeme da se stvarno pomogne mladima, nadležni šute. Dok drugi kantoni nalaze
način da podrže svoje studente, ostali kantoni kao da zatvaraju oči pred našim problemima. Krivo mi je što se ovako nešto dešava baš
sada, kada mi je potrebna svaka podrška da bih se mogla posvetiti učenju i prilagodila na život daleko od kuće. Umjesto da razmišljam o predavanjima i ispitima, moram da brinem kako ću platiti
dodatne troškove. Obrazovanje je temelj društva, a studenti
su njegova budućnost. Zato je tužno gledati kako oni koji su zaduženi da nas podrže ne poduzimaju ništa konkretno.
Najgore od svega je što su to ljudi koje je narod izabrao – među tim narodom smo i mi studenti – a oni na dopis jednostavno odgovore… tišinom. Kao da su kliknuli “mark as read” i nastavili piti kafu.
Nadam se da će se glas studenata čuti i da će kantoni hitno reagovati, jer mi ne tražimo luksuz, već samo ono što nam
pripada – pravo na pristupačno
obrazovanje i dostojanstven studentski život.