Eh, ta Amerika – sinonim za “mir” u svijetu…

Opšte je poznato da su današnji Amerikanci zapravo Evropljani koji su okupirali zemlju crvenog čovjeka. Priča se da su se ljudi doseljavali u Ameriku zbog mira, slobode i boljeg života, mada je istina ta da su mnogi među njima bili pljačkaši i kriminalci — jednom riječju, okupatori.

Kada je Kolumbo “otkrio” Ameriku, na njenoj teritoriji je živjelo između 2 i 18 miliona domorodaca. Međutim, zbog genocida koji se nad njima vršio vijekovima, u 20. vijeku ih je ostalo svega oko 350 hiljada u čitavoj Americi.

Rana Amerika bila je mjesto sukoba s domorocima, borbe za teritorije, ropstva, podjela između bogatih i siromašnih, a u osnovi svega — nasilja, kriminala, piraterije i banditizma. Problemi sa zakonom bili su svakodnevica, naročito u udaljenim područjima i na granicama.

Danas, kao što to Amerika inače radi, prave se filmovi o tome kako su američki kauboji “oslobodioci”, a ne okupatori, dok se crveni čovjek — ili, kako ih je Kolumbo nazvao, “Indijanci” — prikazuju kao silovatelji, kriminalci i sve ono najgore.

Najveći masakr dogodio se za vrijeme Američkog građanskog rata, kod Ber Rivera, i do danas ostaje u sjenci istorije. Mormonski naseljenici sve su više otimali zemlju crvenog čovjeka, a 29. januara 1863. godine američki okupatori ubili su oko 250 Indijanaca, silovali sve preživjele žene i zapalili njihove kolibe.

Crveni čovjek je te okupatore nazvao Jenkijima, što se i danas smatra podrugljivim nazivom za Amerikance. Tokom 19. vijeka Amerikanci su odlučili da sve domoroce protjeraju u Oklahomu, a plemena koja na to nisu pristala doživjela su stravična stradanja. Na “stazi suza” život je izgubilo oko 1.000 Čiroki Indijanaca.

Poglavica Sijetl – glas prirode koji još odzvanja

Poglavica Sijetl (Chief Seattle) bio je vođa plemena Duvamiš i Sukvamish, rođen oko 1786. godine na području današnjeg grada Sijetla u saveznoj državi Vašington.
Njegov govor iz 1854. godine, upućen američkom predsjedniku Frensisu Pirsu, postao je jedno od najpoznatijih svjedočanstava o mudrosti i dostojanstvu domorodačkih naroda.

U tom govoru Sijetl upozorava da čovjek ne može posjedovati zemlju, jer zemlja posjeduje njega.
Govori o svetosti prirode, o ravnoteži između čovjeka i svijeta, te o pogubnoj ljudskoj pohlepi koja vodi samouništenju.

Njegove riječi i danas zvuče proročanski:

“Nastavite da prljate svoj vlastiti krevet, i jedne noći ugušićete se u vlastitom smeću.”

Poruka poglavice Sijetla ostaje vječna — ako zaboravimo poštovati zemlju, izgubićemo i sebe.