Učitelji ne proizvode samo znanje; oni oblikuju svijest. Oni su ti koji djecu uče kako da misle, a ne šta da misle. Ukoliko njih potcjenjujemo, poručujemo da nam misao nije važna.
Morgan Freeman je rekao:
„Možda bismo imali pametnije ljude i manje glupih zakona kada bismo političare slabije plaćali, a učitelje bolje nagrađivali.“
Društva ne propadaju zato što nemaju zakone, nego zato što nemaju znanje da ih smisleno donose. Kada znanje stoji u zadnjim klupama, a moć u prvim redovima, tada se ne gradi budućnost – tada se ponavlja greška.
Učitelji ne proizvode samo znanje; oni oblikuju svijest. Oni su ti koji djecu uče kako da misle, a ne šta da misle. Ukoliko njih potcjenjujemo, poručujemo da nam misao nije važna. Ako ih potiskujemo na dno društvene ljestvice, ne trebamo se čuditi što se površnost penje na vrh.
Političari dolaze i odlaze. Učitelji ostaju – u jeziku koji dijete govori, u pitanju koje zna postaviti, u hrabrosti da sumnja i odgovornosti da bira. Kada društvo ulaže u znanje, ono ulaže u tišinu razuma koja nadjačava buku populizma.
Možda problem nikada nije bio u nedostatku novca, nego u pogrešnim prioritetima. Pametni ljudi ne nastaju slučajno. Oni su rezultat poštovanja prema učenju, strpljenju i istini.
A zakoni? Zakoni su samo odraz uma koji ih piše. Ako želimo mudrije zakone – moramo prvo naučiti cijeniti mudrost!
