Prestaje li vršnjačko nasilje biti vršnjačko nasilje kada može završiti ubistvom u ustanovi za odgoj, obrazovanje, socijalizaciju, stjecanje vještina i znanja? Prestaju li školske uniforme biti simbol jednakosti i ravnopravnosti kada se jednaki međusobno maltretiraju? Prestaje li dijete biti dijete kada izvrši teroristički napad?
24.10. „Novi detalji pucnjave u Sarajevu: Na učenika trećeg razreda pucao učenik prvog razreda“(klix.ba)
24.10. „Ubica policajca u Bosanskoj Krupi ima 15 godina, uhapšen je“(klix.ba)
24.10. „Saznajemo: U 12 srednjih škola u Sarajevu nove dojave o bombama“ (radiosarajevo.ba)
1.11. „Slučaj vršnjačkog nasilja potresa BiH: Dijete (7) brutalno premlaćeno od vršnjaka“ (radiosarajevo.ba)
4.11. „Sarajevo: U školi na Dobrinji trojica vršnjaka pretukli dječaka (10), kontaktirali smo oca i upravu škole“ (klix.ba)
Svi psiholozi saglasni su u jednom- prevencija vršnjačkog nasilja je pravilna socijalizacija i razvijanje empatije te samokontrole. Kada je prošle godine u beogradskoj školi Vladimir Ribnikar maloljetnik izvršio ubistvo osam đaka, prve tragove koje su nadležni našli bile su videoigrice sa agresivnim sadržajem koje je počinilac igrao. U Hrvatskoj je ove školske godine 4044 djece dobilo odgodu upisa u prvi razred zbog opće nezrelosti i nerazvijene motorike, neki od njih pokušavali su zumirati cvjetove u slikovnici, a neki nisu znali držati olovku.
Ne, nije kriva tehnologija, igrice se ne dijele gratis pri rođenju djeteta. Ako neko treba biti kriv, to su svi osim počinioca prethodno navedenih prekršaja i krivičnih djela i djece koja nisu sposobna započeti obrazovni proces.
Lažne dojave o postavljenim bombama u sarajevskim školama kao oblik izbjegavanja testa ili ispitivanja još jedan je dokaz pretvaranja stvarnog života u igricu kojom upravljaju preko ekrana. Motivaciju za sve ovo veoma je lako pronaći! I djeca prate medije, a mediji izvještavaju o teškim oblicima nasilja za koje niko na kraju ne odgovara. Mediji izvještavaju o tome da pedofilija u bh.pravosuđu košta kao malo stariji iPhone. Mediji izvještavaju o ubistvu osmero djece, a posljedice tog čina nisu bile dovoljno glasne, tako da je sasvim normalan slijed misli: „Onda mogu i ja isto uraditi“.
Tinejdžerske serije imaju svoju novu fazu. Planetarno popularna serija „Euphoria“ prikazivala je tinejdžere koji se izvlače iz stanja predoziranosti (ali magično ne osjete posljedice toga), na nezamislive načine maltretiraju djevojke, vršnjake, čine pokušaje samoubistava... Još kada su scene predoziranosti i drugih stanja prikazane uz pojavljivanje ljubičastih flourescentnih tačkica, nema razloga da to ne pokušamo svi. Samo ime serije govori o tome da je to sve samo euforija, a ona je jedna u hiljadama takvih.
Prije nego se ponovo generacija Z i mlađi okrive kako su sami od sebe lijeni, agresivni i beskorisni te počnu tvrdnje kako je prije uz batine i kazne sve bilo bolje, podsjetit ćemo da su producenti i distributeri popularne kulture i videoigrica oni kojima su se sijede odavno ukazale. Svu tragediju koju priređuju današnje generacije, svjesno ili nesvjesno servirale su traume nečije prošlosti.
7.11.2024. godine „BiH: Direktorica, pedagogica i učiteljica zlostavljale učenika koji je prijavio vršnjačko nasilje?“ (radiosarajevo.ba)
Ovaj naslov svjedoči o tome da žrtve postaju počinioci onda kada ih odgovorni žrtvuju za svoj mir i interes.
