Bliski istok predstavlja kolijevku civilizacije i ishodište triju velikih monoteističkih religija. To je tlo na kojem su udareni temelji moderne matematike i medicine, pa čak i kulture ispijanja kafe koja je danas nezaobilazan dio svakodnevice širom svijeta. Iako su ovi civilizacijski doprinosi nemjerljivi, savremeni diskurs o ovom regionu rijetko se osvrće na njegovu intelektualnu ostavštinu, fokusirajući se isključivo na geopolitičke potrese.

Ova analiza ne počinje u dalekoj antici, već 1930. godine, u osvit modernog doba. Dok je na Zapadu rasla nova supersila koja je decenijama konsolidovala moć na sopstvenom kontinentu i Pacifiku, svijet se nepovratno mijenjao. Planeta je ubrzo utonula u brutalan sukob koji je zahtijevao novu vrstu pogonskog goriva. Nafta je postala krvotok modernog ratovanja i industrije.

Poraz Njemačke u Drugom svjetskom ratu bio je, između ostalog, direktna posljedica nedostatka resursa. Bez pristupa nafti, njihova ratna mašinerija postala je nepomična hrpa gvožđa. Sjedinjene Američke Države su tu lekciju naučile brže od ostalih, shvativši da će u novom svjetskom poretku kontrola nad energentima određivati ko će biti gospodar, a ko sluga.

U tom trenutku američki strateški fokus se pomjera s Pacifika ka Arapskom poluostrvu. Ono što je započelo kao potraga za resursima, evoluiralo je u mrežu vojnih baza i nepreglednu infrastrukturu.

Godine 1930. uticaj Amerike na Bliskom istoku bio je praktično nepostojeći. Preokret je pokrenula kalifornijska kompanija koja je odlučila rizikovati ogroman kapital u potrazi za naftom na drugom kraju svijeta. Bio je to kockarski potez visokog uloga. U to vrijeme arapske zemlje nisu bile sinonim za bogatstvo već surove, siromašne pustinjske regije. Sve što danas posmatramo kao globalne finansijske centre duguje svoj uspon tom sudbonosnom istorijskom trenutku.

Proces nije bio jednostavan. Pustinjom su vladali duboko religiozni muslimani koji su s velikim nepovjerenjem gledali na strane intervencije, naročito u blizini svetih mjesta poput Mekke i Medine, gdje je ulazak nemuslimanima strogo zabranjen. Ipak, tadašnji kralj Abdulaziz ibn Saud povukao je potez koji će odrediti tok istorije. Odobrio je koncesiju kalifornijskoj kompaniji za istraživanje stotina hiljada kvadratnih kilometara pustinje.

Nakon godina bezuspješnog kopanja i milionskih troškova, 3. marta 1938. godine, u mjestu Dhahran, nafta je potekla u nezapamćenim količinama. Krajem tridesetih i tokom četrdesetih godina, američki inženjeri i radnici masovno naseljavaju Kraljevinu Saudijsku Arabiju. Oko rafinerija su nicali mali američki gradovi, donoseći sa sobom zapadnjački stil života koji je bio u direktnom sukobu s lokalnim zakonima i etikom. Alkohol i društvene norme Amerikanaca izazivali su ogorčenje kod naroda koji je to smatrao skrnavljenjem svetog tla.

U jeku tih tenzija, američka vlada nudi strateški dogovor kraljevskoj porodici. Ponuda je bila jasna: vojna zaštita u zamjenu za nesmetan protok nafte. Saudijske vlasti su se suočile s teškom dilemom. Dopustiti stranu vojnu bazu na svetoj zemlji bio je potez kojem se protivila većina stanovništva. Međutim, obećanje o neviđenom bogatstvu i moći nadvladalo je otpor. Dogovor je postignut uz bizaran uslov: američka zastava se nije smjela vijoriti na saudijskom nebu. Amerikanci su pristali na taj simbolični ustupak, znajući da su zastave mala cijena za preuzimanje kontrole nad čitavim regionom.

Ova masivna infrastruktura zahtijevala je vrhunska građevinska preduzeća. Glavni partner u izgradnji vojnih baza i gradova bila je lokalna firma čiji je vlasnik bio čovjek po imenu Muhamed. Njegov uspon bio je direktno vezan za američko-saudijsku saradnju. Novac je tekao u potocima, a on je gradio sve što je bilo potrebno za učvršćivanje američkog prisustva.

Dok su susjedne zemlje s nevjericom posmatrale ovaj savez, Saudijska Arabija je postajala globalna ekonomska sila. Muhamed bin Laden je zahvaljujući tim poslovima stekao nevjerovatno bogatstvo i zasnovao brojnu porodicu. Jedan od njegovih sinova bio je Osama bin Laden.

Paradoks istorije leži u tome što je upravo infrastruktura koju je Muhamed bin Laden gradio za Amerikance postavila temelje za događaje koji će decenijama kasnije iz temelja potresti i Ameriku i ostatak svijeta.

To je trenutak u kojem historija napravi salto. Dok su Amerikanci kopali po saudijskoj pustinji tražeći naftu, porodica Bin Laden kopala je po američkom novcu. Sve što je trebalo izgraditi, od baza do puteva, od aerodroma do čitavih gradova, prolazilo je kroz ruke Muhameda bin Ladena. Njegovo bogatstvo nije palo s neba, niti je došlo iz neke romantične priče o poduzetništvu. Došlo je iz američko‑saudijskog dogovora koji je promijenio lice regiona.

I tu dolazimo do onoga što se rijetko izgovara naglas. Saudijska Arabija je vrlo rano napravila izbor. Izabrala je sigurnost umjesto suvereniteta, bogatstvo umjesto nezavisnosti, savez s Amerikom umjesto otpora. To nije bila mala odluka. To je bio trenutak u kojem je kraljevina pristala da strana sila postane njen garant opstanka. I zato danas ne treba nikoga čuditi zašto Saudijci gotovo instinktivno stoje uz Ameriku. To nije ideologija. To je računica. Američka zaštita donosi milijarde. Američka prisutnost donosi stabilnost režimu. Američki interesi postaju saudijski interesi.

A u toj istoj mreži interesa odrastao je Osama bin Laden. U zemlji koja je istovremeno bila čuvar najsvetijih mjesta islama i domaćin američkim vojnicima. U porodici koja je profitirala od američkog prisustva, dok je religijsko okruženje u kojem je odrastao to prisustvo doživljavalo kao poniženje. To je pukotina koja se godinama širila, sve dok nije postala ideologija. I tu se krug zatvara. Američka potraga za naftom stvorila je bogatstvo porodice Bin Laden. To bogatstvo omogućilo je Osami obrazovanje, kontakte i uticaj. A američko vojno prisustvo, koje je trebalo garantovati stabilnost, postalo je upravo ono protiv čega se on pobunio.

Kada se sve posloži, više ne izgleda nelogično. Izgleda samo brutalno jasno. Saudijska Arabija i Amerika nisu partneri iz uvjerenja. Oni su partneri iz interesa. A ti interesi su toliko duboko ukorijenjeni da su oblikovali i historiju i ljude koji su kasnije pokušali tu historiju srušiti.

Dok su Amerikanci učvršćivali svoje pozicije u Saudijskoj Arabiji, region je ulazio u novu fazu previranja. Britansko carstvo se raspadalo, a Palestina je postajala epicentar sukoba koji će promijeniti Bliski istok. Arapski svijet je očekivao da će se Saudijska Arabija, kao čuvar dvaju svetih gradova, postaviti kao moralni autoritet i zaštitnik palestinskog naroda. Ali kraljevina je već bila duboko uvučena u američku orbitu.

Washington je u to vrijeme tražio još jedan oslonac u regionu. Nafta je bila stub broj jedan, ali stub broj dva morao je biti politički i vojni. U trenutku kada je 1948. proglašena država Izrael, Sjedinjene Države su bile prve koje su je priznale. To nije bio impuls, nego strateški potez. Amerika je u Izraelu vidjela partnera koji će biti čvrst, predvidljiv i potpuno zavisan od američke podrške. Za razliku od arapskih režima, koji su bili nestabilni i često međusobno zavađeni, Izrael je izgledao kao projekat koji će Zapad moći oblikovati po svojoj mjeri.

A Saudijska Arabija je sve to posmatrala iz neugodne pozicije. S jedne strane, narod je očekivao da kraljevina stane uz Palestince. S druge strane, kraljevska porodica je već bila vezana za američki novac, američku zaštitu i američku infrastrukturu. I kada je došlo vrijeme da se zauzme stav, prevagnulo je ono što je već postalo pravilo saudijske politike: interes prije principa.

Dok su se arapske vojske raspadale u ratu 1948. godine, Saudijska Arabija nije bila spremna riskirati odnos s Amerikom. Nije bila spremna ugroziti tok nafte. Nije bila spremna dovesti u pitanje dogovor koji je kraljevini donosio bogatstvo kakvo nikada prije nije vidjela. I tako je, u trenutku kada se formirao Izrael, Saudijska Arabija odabrala šutnju. Ne otvorenu podršku, ali šutnju koja je govorila dovoljno.

To je bio prvi veliki test u kojem se vidjelo da je kraljevina spremna staviti vjeru u drugi plan kada je u pitanju opstanak režima. Palestinci su očekivali solidarnost, ali su dobili diplomatske fraze. Arapski svijet je očekivao jedinstvo, ali je dobio podjele. A Amerika je dobila ono što je željela: dva partnera u regionu, različita po svemu, ali oba korisna za njene interese.

Izrael je postao politički stub američke strategije. Saudijska Arabija ekonomski. I između ta dva stuba počela se formirati konstrukcija moći koja će decenijama određivati sudbinu Bliskog istoka. Saudijci su se nadali da će balansirati između religijske uloge i političkih interesa, ali su već tada pokazali da će, kada dođe trenutak odluke, izabrati ono što čuva njihovu vlast.

To je bila pozadina koja će kasnije eksplodirati. Ali u tim godinama, 1930-im, 40-im i 50-im, postavljeni su temelji: Amerika je ušla u Saudijsku Arabiju zbog nafte, u Izrael zbog politike, a Saudijska Arabija je pristala na sve to zbog novca i sigurnosti. I upravo tu počinje priča o tome kako je jedan region postao poligon za tuđe interese, a vlastiti principi ostali zaključani u govorima, ali ne i u djelima.

U decenijama koje su uslijedile, Saudijska Arabija je sve dublje tonula u ulogu američkog oslonca. Svaki novi potres na Bliskom istoku samo je učvršćivao taj odnos. Kada je 1979. izbila Iranska revolucija i kada je šiitska republika preuzela vlast u Teheranu, Saudijci su se još čvršće uhvatili za Washington. Strah od širenja iranskog uticaja bio je toliko snažan da je kraljevina bila spremna prihvatiti sve američke zahtjeve, samo da zadrži zaštitu.

U isto vrijeme, Izrael je postajao sve važniji u američkoj strategiji. Nakon što je Egipat potpisao mir s Izraelom 1979. godine, Washington je shvatio da može oblikovati regionalne odnose kroz kombinaciju pritiska, novca i vojnih garancija. Saudijska Arabija je u tome vidjela šansu da se predstavi kao “umjereni” partner, ali je time samo dodatno potvrdila svoju zavisnost. Umjesto da koristi svoj religijski autoritet da ujedini arapski svijet, kraljevina je birala tišinu i stabilnost režima.


Dodatni tektonski poremećaj nastupio je 1979. godine Iranskom revolucijom. Iran se transformisao iz američkog saveznika u najljućeg neprijatelja, što je Saudijsku Arabiju još čvršće gurnulo u zagrljaj Amerike. Od tog trenutka, Iran počinje širiti svoj uticaj kroz mrežu milicija, a najkrvaviji epilog te politike vidjeli smo u Siriji nakon 2011. godine.

Kada je sirijski narod ustao protiv tiranije Bašara al-Asada, Iran je intervenisao neviđenom brutalnošću kako bi sačuvao svog saveznika. Iranska revolucionarna garda i njihovi plaćenici, poput Hezbollaha i raznih šiitskih milicija, direktno su odgovorni za masakre nad stotinama hiljada muslimana sunita. Iran nije slao samo oružje, već je aktivno učestvovao u opsadama gradova poput Alepa, Homsa i Madaje, gdje su ljudi umirali od gladi. Njihova strategija "demografskog inženjeringa" podrazumijevala je sistematsko protjerivanje sunitskog stanovništva iz strateških oblasti kako bi se trajno promijenila krvna slika Sirije. Milioni izbjeglica i razoreni gradovi direktna su posljedica iranske ambicije da po svaku cijenu uspostavi takozvani "šiitski polumjesec".

Tokom 1980-ih, dok je rat između Irana i Iraka gutao milione života, Saudijci su finansirali Sadama Huseina, ne zato što su ga voljeli, nego zato što su se bojali Irana. Amerika je istovremeno naoružavala obje strane, održavajući ravnotežu koja je odgovarala njenim interesima. A Saudijska Arabija je sve to posmatrala kao nužno zlo, uvjerena da bez američke podrške neće moći preživjeti.
Zaljevski rat 1991. samo je produbio taj odnos. Kada je Irak napao Kuvajt, Saudijska Arabija je otvorila vrata američkim trupama. To je bio trenutak koji je zauvijek promijenio percepciju kraljevine u muslimanskom svijetu. Mnogi su to vidjeli kao konačnu izdaju: strana vojska na tlu koje se smatra srcem islama. Ali za saudijski režim to je bio jedini način da sačuva vlast. I od tada, prisustvo američkih baza postalo je normalizirano, iako nikada nije prihvaćeno u srcima običnih ljudi.

Ulaskom u 21. stoljeće, američko‑saudijski savez postao je stub globalne ekonomije. Nafta je tekla, petrodolar je funkcionisao, a kraljevska porodica je gomilala bogatstvo. Istovremeno, Izrael je postajao sve dublje integrisan u američku politiku. Dvije države, potpuno različite, ali obje ključne za Washington, oblikovale su regionalni poredak u kojem je Palestina ostala trajna rana.

A onda je došao 11. septembar. Napad koji je promijenio svijet, ali i razotkrio duboke pukotine. Petnaest od devetnaest napadača bili su "Saudijci". Osama bin Laden, proizvod saudijskog društva i američko‑saudijskog saveza, postao je simbol globalnog sukoba. Amerika je odgovorila ratovima u Afganistanu i Iraku, a Saudijska Arabija je, uprkos porijeklu napadača, ostala američki partner. Interesi su bili jači od moralnih pitanja.

U godinama koje su uslijedile, Bliski istok je ulazio u cikluse ratova, revolucija i represije. Arapsko proljeće je pokazalo koliko je region bio zasićen nepravdom, ali je Saudijska Arabija učinila sve da spriječi promjene koje bi mogle ugroziti njen režim. Amerika je podržavala stabilnost, Izrael je podržavao sigurnost, a Palestinci su ostali bez političkog horizonta.

I tako dolazimo do današnjeg trenutka. Saudijska Arabija je i dalje ekonomski stub američkog sistema. Izrael je i dalje politički stub. Amerika balansira između njih, ali nikada na način koji bi ugrozio vlastite interese. A Palestina je i dalje tačka bola koju niko od njih nije spreman riješiti.

Sve što gledamo danas — ratove, šutnju, saveze, izdaje — posljedica je odluka donesenih prije skoro sto godina. Odluka u kojima su se interesi stavljali ispred principa, a moć ispred pravde. I zato Bliski istok izgleda ovako kako izgleda. Ne zato što je sudbina tako htjela, nego zato što su oni koji su imali moć izabrali put koji vodi samo u jedan smjer.

Na kraju ove priče postaje bolno jasno da na Bliskom istoku nema nevinih sila. Amerika je gradila svoju moć na nafti i vojnim bazama. Saudijska Arabija je trgovala vjerom za sigurnost i bogatstvo. Izrael je gradio svoju poziciju kroz stalne sukobe i podršku najmoćnije države svijeta. Iran je, nakon revolucije, krenuo putem koji je regionu donio nove ratove i nove podjele. Svaka od ovih država ima svoje interese, svoje kalkulacije i svoje ruke duboko u političkim igrama koje su često prelazile granicu moralnog.

A jedini koji nikada nisu imali pravo glasa u tim igrama bili su obični ljudi. Građani koji su samo željeli živjeti u miru. Ljudi čiji se životi lome pod teretom odluka donesenih u palatama i kabinetima. Ljudi koji nose posljedice tuđih ambicija, tuđih strahova i tuđih saveza. I među svima njima, najviše su ispaštali Palestinci. Decenijama su bili simbol nepravde, narod koji je ostao bez zemlje, bez zaštite i bez pravog političkog horizonta.

Sve dok se svijet bude vrtio oko interesa, a ne oko pravde, ovakva stvarnost će se ponavljati. A prema islamskim predajama, tek kada se pojavi ispravni vođa, Mehdi, pravda će se vratiti na mjesto koje joj pripada. Do tada, Bliski istok ostaje prostor u kojem se veliki igraju moći, a mali plaćaju cijenu.