Dolazak Abdula Karima: Jubilarni dar s neočekivanim posljedicama

Godine 1887., povodom Zlatnog jubileja kraljice Viktorije, britanska kolonijalna administracija u Indiji poslala je dvojicu indijskih pratilaca u London kao dio proslave. Među njima je bio Abdul Karim, 24-godišnji pisar iz centralnog zatvora u Agri. Za razliku od aristokratskih ili vojnih elita koje su obično bile povezane s kraljevskim službama, Karim je dolazio iz skromnog porijekla.

Ipak, već nakon nekoliko sedmica, njegovo poštovanje i inteligencija privukli su kraljičinu pažnju. Usudio se prekršiti kraljevski protokol uspostavivši direktan kontakt očima—hrabar gest koji je Viktoriju zaintrigirao umjesto da je uvrijedi.

Ubrzo nakon toga imenovala ga je svojim Munshijem, odnosno učiteljem. Pod Karimovim vođstvom Viktorija je počela učiti urdu i istraživati indijsku historiju. Najznačajnije je bilo to što se upustila u duhovno putovanje proučavajući Kur’an i islamske običaje—otvarajući novo poglavlje u svojoj vladavini i privatnom životu.

Kraljicina fascinacija islamom

Kraljicino bavljenje islamom bilo je iskreno i duboko. Njezini dnevnici i pisma otkrivaju snažno divljenje prema moralnim i poetskim kvalitetama Kur’ana. Čitala je odlomke koje joj je prevodio Abdul Karim i opisivala ih kao “vrlo lijepe—pune poezije i istine.” Karim joj je poklonio lični primjerak Kur’ana na urdu jeziku i poučavao je islamskim praksama poput dnevne molitve, Ramazana i pojma Allaha.

Viktorija je često ispitivala islamska gledišta o pravdi, milostinji i zagrobnom životu—temama koje su je dirale i kroz njezinu kršćansku vjeru i ulogu carice ogromne muslimanske populacije.

Počela je koristiti muslimanske pozdrave poput “Selam alejkum,” pisala je pisma na urdu i potpisivala ih na arapskom. Kraljica je hvalila “odanost i blagost muslimana” i inzistirala na dostojanstvenom tretmanu muslimana u svom carstvu. Njezin odnos prema islamu bio je više od radoznalosti—bio je duhovan, politički i duboko ličan.

Otpor dvora: islamofobija, rasizam i kolonijalna moć

Viktorijino otvoreno prihvatanje Abdula Karima i islamske kulture izazvalo je bijes u kraljevskom dvoru i aristokratiji. Za njih Karim nije bio samo rasno i društveno inferioran, već i muslimanski stranac koji prijeti kršćanskoj svetosti monarhije. Dvorski krugovi širili su neutemeljene optužbe o špijunaži i korupciji, vođeni prvenstveno rasizmom i islamofobijom.

Činjenica da jedan siromašni indijski musliman ima takav utjecaj na kraljicu bila je neprihvatljiva za britansku elitu.

U jednom dnevničkom zapisu Viktorija je napisala:
“Sramim se ljubomore i predrasuda ljudi oko mene. Abdul je dobar i odan čovjek, i nije učinio ništa loše osim što je Indijac i musliman.”

Uprkos protivljenju, Viktorija je čvrsto stajala uz Karima, podigla njegov status, darovala mu zemlju u Indiji i pozvala njegovu ženu i punicu u Britaniju, gdje su živjele u skladu s purdah običajem, uz poštovanje i privatnost.

Kulturno utočište—i njegovo brisanje.

U Osborne Houseu, kraljičinoj ljetnoj rezidenciji, Viktorija je stvorila indijsko-inspirisano utočište koje je odražavalo njezinu ljubav prema indijskoj kulturi i islamu. Durbar sala, indijska banketna dvorana, bila je ukrašena indijskim poklonima, portretima dostojanstvenika i islamskim natpisima na urdu i perzijskom jeziku. Vrtovi u mogulskom stilu s fontanama i indijskim biljkama nudili su privatni prostor gdje je Viktorija često šetala s Abdulom Karimom i njegovom porodicom.

Poništenje od strane Edwarda VII: Sistematsko brisanje islama iz kraljevskog pamćenja
Nakon smrti kraljice Viktorije 1901. godine, njen sin Edward VII, koji je prezirao Abdula Karima i bojao se njegovog utjecaja, brzo je djelovao. Abdul Karim je protjeran iz dvora pod vojnom stražom. Edward je zaplijenio ili uništio stotine ličnih pisama, dnevnika i fotografija između Viktorije i Karima.

Islamski ukrasi, kaligrafija i natpisi u Durbar sali uklonjeni su ili prekrečeni. Sluge povezane s Karimom otpuštene su, a njegovo ime gotovo potpuno izbrisano iz zvanične historije na više od jednog stoljeća.

Ponovno otkriće i priznanje

Karimova priča mogla je zauvijek biti izgubljena da nije bilo novinarke Shrabani Basu. Godine 2003. otkrila je portret Abdula Karima u Osborne Houseu i započela istraživanje njegovog života. Njena potraga dovela je do otkrivanja Karimovih dnevnika i kraljičinih pisama koja su sačuvali njegovi potomci u Indiji.

Basu je 2010. objavila knjigu Victoria & Abdul: The True Story of the Queen’s Closest Confidant, a 2017. godine snimljena je i filmska adaptacija, što je ovu priču prenijelo globalnoj publici i otvorilo važne rasprave o rasi, religiji i carstvu.

Više od prijateljstva: Kraljice i Roba

Njihov odnos je više od puke znatiželje—on otkriva napetosti između carstva i vjere, dok je monarh vladala milionima muslimana, a suočavala se s otporom zbog prihvatanja njihove kulture. On razotkriva duboko ukorijenjenu islamofobiju unutar britanskih elitnih institucija viktorijanskog doba i namjerno brisanje “nezgodnih” istina iz kraljevske historije.

Sudbina Edwarda VII: Ironicni završetak

Edwardov pokušaj da obnovi monarhiju zasnovanu na anglikanstvu bio je kratkog daha. Umro je 1910., manje od decenije nakon Viktorije. Njegovu vladavinu obilježili su skandali i zdravstveni problemi, a nedostajala joj je moralna snaga njegove majke. Njegovi napori da održi rasne i vjerske hijerarhije nisu spriječili konačni pad carstva i neminovne promjene historije.

Savremeno Carstvo bez Kraljice

Priča o kraljici Viktoriji i Abdul Karimu izaziva nas da historiju posmatramo ne samo kao niz priča o vladarima, već i o onima koji su skoro bili izbrisani iz sjećanja. Abdul Karim, nekada kraljičin pouzdani učitelj Kur’ana, bio je gotovo zaboravljen—sve dok njegovo ponovno otkriće nije vratilo važan dio multikulturnog i multireligijskog carstva.

Viktorijina spremnost da gleda izvan rase, vjere i protokola pruža snažan podsjetnik: prava dostojanstvenost dolazi iz znatiželje, saosjećanja i hrabrosti.

Danas, međutim, situacija u Velikoj Britaniji i šire pokazuje suprotnu sliku. Islamofobija bilježi dramatičan rast. Prema izvještaju organizacije Tell MAMA, u 2024. godini zabilježeno je 6.313 slučajeva anti-muslimanske mržnje—rekord i porast od 43% u odnosu na godinu ranije. Policija u Engleskoj i Walesu prijavila je 3.866 zločina iz mržnje protiv muslimana u istom periodu, što čini oko 38% svih zločina motivisanih religijom.

Posebno zabrinjava da je nakon rata u Gazi 2023. broj napada naglo porastao: u samo četiri mjeseca zabilježeno je 2.010 islamofobnih incidenata, uključujući fizičke napade, prijetnje džamijama i vrijeđanja pokrivenih žena.

Muslimanke koje nose hidžab ili nikab često postaju najizloženije mete—vrijeđane su na ulicama, fizički napadane u javnom prijevozu ili na radnim mjestima, dok su džamije širom UK, uključujući Manchester i London, bile izložene vandalizmu i prijetnjama.

Ovo jasno pokazuje ironiju: islam i muslimani su prisutni u britanskom kraljevstvu stoljećima—prihvaćeni i uvaženi od strane same kraljice Viktorije—mnogo prije nego što su se pojavili današnji desničarski pokreti koji tvrde da islam “ne pripada” Evropi. Njihovo neznanje vlastite historije pretvara ih u oruđe ideologija koje koriste mržnju prema islamu kako bi podijelile i oslabile društvo, često kroz cionističke i ultradesničarske narative.

Ako je Viktorija, u vremenu kolonijalne moći, mogla pronaći ljepotu i vrijednost u islamu i muslimanima, šta onda opravdava mržnju i diskriminaciju u savremenom dobu? Odbacivanje te historijske istine znači ne samo negiranje prošlosti, nego i aktivno potkopavanje budućnosti Ujedinjenog Kraljevstva.

Izvori

Basu, Shrabani. Victoria & Abdul: The True Story of the Queen’s Closest Confidant. 2010.
Victoria & Abdul (Film, 2017), režija Stephen Frears.
Queen Victoria’s Diaries & Letters (archival material).
Tell MAMA izvještaji o islamofobiji u UK (2024).
UK Home Office: Hate Crime, England and Wales 2024.
BBC, The National: izvještaji o porastu napada na muslimane.