Vremenska prognoza 2. dio

"Drugovi, budimo iskreni,
već nam se bliži dvadeseta,
a treba živjeti i pjevati,
idemo kao na maturskoj večeri –
uno, due, tre, quatro..."

U glavi mi odzvanja kraj pjesme Suada od Plavog orkestra dok kužim da mi se bliži dvadeset godina otkako sam postao mentor studentima na jednom od dva ovdašnja sveučilišta na kojima sam i sam diplomirao.

Mentoring Program

Sve je počelo tako spontano, kao čista slučajnost i znatiželja. Naišao sam na oglas na oglasnoj tabli. Pisalo je: "Mentoring Program – prilika da pomognete studentima koji još studiraju!" I ja, pun elana, odnosno pozitivne energije, pomislim: "Što da ne?" Bila je to šansa da dam ono što sam i sam želio da dobijem dok sam studirao – nekoga tko zna, razumije i može te malo pogurati naprijed.

„Eh, da je meni netko bio mentor dok sam studirao…pogotovo dok sam učio engleski!“ mislio sam. Tada su mi neki „pomagali“ rečenicama poput: „Što će ti to? Naučit ćeš engleski uz rad...“ Vjerojatno su pri tome mislili na rad u prašini i buci gipsanih ploča u privatnim gyprock kompanijama, jer to su uglavnom bili jedini poslovi koje su mogli dobiti oni slabiji s engleskim.

Helem nejse, naravno da sam se prijavio za Mentoring Program. I tako je sve krenulo. Uglavnom sam bio mentor studentima psihologije, savjetovanja i socijalnog rada. Trenutno sam mentor jednoj studentici koja upravo završava magisterij iz Mental Health Practice. Bilo je i onih s prava, ekonomije i biznisa koji su se pokušali provući ispod mog radara, ali sam ih pristojno odbio. Neka svatko ostane u svojoj traci – kako bi rekao pokojni Mladen Delić. (Dobro, istina je da je Delić bio poznatiji po drugim legendarnim replikama – poput: "Nema više vremena!" ili "Ne sam, Sušiću!" – nakon čega je Radanović zabio onaj povijesni gol. No, da ne pretvorim ovo u nogometni vremeplov, ostavimo Delića po strani. Ipak je tema ozbiljna.)

Vrijeme je prolazilo, nagrade su se redale: prvo za tri, pa pet, pa za deset godina službe. Sada je pred vratima i ona za dvadeset. Ako je uopće dočekam.

Jer, iskreno, mentorstvo više nije ono što je nekad bilo. Došli smo do toga da me određeni međunarodni studenti, već pri prvom susretu, ne pitaju ništa o učenju ili struci, već:
„Možete li mi pomoći da dobijem posao kad diplomiram?“
Jer posao znači radnu vizu. A to može voditi do stalnog boravka, pa i državljanstva.

Razumijem ja to, jer i sam sam imigrant. Znam što znači preskakati vizne prepreke. Meni je to, istini za volju, bilo nešto lakše. Prije svih, svojom politikom pomogli su mi Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. Bio bih bio nepošten kad ne bih spomenuo i svog strica Mirka (koji je preminuo prije dva mjeseca - PUMB.), kao i njegovog najstarijeg sina Zvonimira koji su kao rođaci pošteno uradili svoj dio - i hvala im do neba. Bez njih, ni 'trojka iz devedesetih' ne bi mogla učiniti mnogo. Mada, budimo realni – da nije bilo baš te trojke, siguran sam da ne bih dobio vizu sa stalnim boravkom već prvog dana po dolasku u Australiju – u 5.15 ujutro, 12. lipnja 1994.

Vratimo se mentorstvu

Ali da ne ulazim sad dublje u to. Vratimo se mentorstvu. U posljednjih nekoliko godina počelo me pomalo smetati to što pitanja o zaposlenju, permanentnoj vizi i ostanku u Australiji gotovo uvijek dolaze od internacionalnih studenata iste nacionalnosti. Pojave se, potpišu sve potrebne formulare za program, prihvate sve uvjete (sveučilište određuje uvjete) i jednostavno – nestanu. Kao da sam tu samo da im ovjerim nadu za ostanak, a ne da ih stvarno vodim kao mentor.

Na trenutke sam ozbiljno razmišljao i ozvaničiti moje "neslužbeno pravilo": primam sve osim njih. No odmah sam se prizemljio, to bi bila diskriminacija, a to nikad nije dio moga životnog koda. A i ova država pokušava igrati igru pošteno. Još uvijek.

A onda – preokret.
Jedna dvadesetogodišnja studentica, također iz iste zemlje, pojavila se tiho, bez ikakvih pitanja o zaposlenju i vizama. Samo želja da nauči, upija, primjenjuje. I još više – rekla mi je da se planira vratiti kući, kako bi sve to znanje unijela u svoju zajednicu. Ne zanima je PR, državljanstvo, život u Australiji. Samo joj želja da napravi razliku tamo gdje je najpotrebnije, a to je tamo odakle je došla.

Na kraju godine oduševljen sam je nominirao za nagradu „Mentee of the Year“. I malo osjetio gorčinu. Jer takvi bi ljudi trebali ostajati. Ova ih zemlja treba. A onda - još veća tuga, jer ona nije iz moje Bosne. Jer upravo Bosni i Hercegovini trebaju takvi. Mladi, pošteni, obrazovani. Samo oni mogu izvući zemlju iz gliba koji su joj nametnuli „besmrtni“ vladari što ni nakon kazni zatvorom ne bi da ispuste vlast.

A do tada – ja sam mentor i dalje. Možda dobijem zahvalnicu za 25 godina.
Možda jednog dana, kad se okrenem unatrag i ponovno u glavi čujem ono:
"A treba živjeti i pjevati,
idemo kao na maturskoj večeri...
uno, due, tre, quatro...”

Samo da ne bude раз, два, три, четыре…

Na vremenskoj prognozi kažu da će biti sunčano vrijeme.