OBRAZOVANJE BEZ OBRAZA I SIMBOL ESKAPIZMA

Osnovni smisao sadašnjeg formalnog obrazovanja(osnovnog i srednjeg) je primarno odgoj i vaspitanje u kojem je priprema za tržište rada na nivou trivijalne vrtićke igre.Visoko obrazovanje se udaljilo tek toliko da se pretvorilo u profitabilnu nišu koje opstaje na nivou finansijske solventnosti usporedivom sa modelom privrednog društva što bi mogli opisati kao vrstu hrematistike.Stvara se iluzija o obrazovanju kao nekom nad moralnom,prosvjetiteljskom,progresivnom idealu kao i mnogi inherentni mu imaginarni pojmovi demokratije,vladavine prava,raznih oblika sloboda itd gdje se korist može vidjeti samo kroz moral i disciplinu.Posmatrajući obrazovanje od skolastike i uvodnih godina 12.stoljeća da se primijetiti da se nije puno udaljilo do današnjih dana.Od industrijske revolucije se morao tražiti novi plan i strategija ka traganju za najproduktivnijim metodom kako da se mladi bolje i efikasnije prireme za dugotrajane radne i poslovne obaveze.Ako je konačan cilj u životu utilitarizam zašto se iz kurikuluma ne napravi selekcija koji nastavni predmeti imaju veću vrijednost (a to su oni koji se mogu kodifikovati i čije vještine su neophodne za održivost tržišnog sistema) i njih usavršavati kroz realne i praktične primjere.Tek kada se oni dovedu do optimalnog nivoa profesionalizma u smislu da su studenti i učenici usavršili materiju, onda ako postoji vremena, dodatno proučavati ostale „neobavezne“ predmete.Ako bih morao tražiti kroz historiju primjere takvih obrazovnih praksi rekao bih da se ovakva još nije pojavila,ali bi kao najbliži primjer poslužila Waldorfska škola iz Štutgarta iz dvadesetih godina 20.stoljeća gdje je primarno naglasak stavljen na praktičan rad i na učenju stranih jezika.Tu se stvaraju radne navike i što je najvažnije u poslovnoj etici da se jedan započeti proces mora završiti.Obaveznih udžbenika nemaju a zamjenjuju ih bilježnice gdje učenici samostalno bilježe šta su vidjeli ili čuli tokom nastave.

Bez odgovornosti nadležnih

Mnogi učenici i studenti ne mogu kodifikovati ono što su prošli kroz suvišna teoretska gradiva humanističkih i nekih prirodnih nauka.Masovna demokratizacija i liberalizacija obrazovanja nije donijela traženi sveobuhvatni nivo znanja i potreba za tržište.Naprotiv učenici i studenti se lobotomiziraju permanentnim forsiranjem teoretskog izvlačenja nesuvislih definicija. Zvuči simptomatično vrijeme protraćeno dok se osvijesti da se dualno obrazovanje inkluziralo sinhrono sa razvojem savremenih tehnoloških naviranja na zemlje trećeg svijeta.Pritom to dualno obrazovanje se implementira samo za stručno-zanatska zanimanja.Reforma tog vida obrazovanja treba se rasprostraniti na sve struke,počev od gimnazije gdje bi i ona postigla svrhu a nikako da se čuva kao habitus i historijsko naslijeđe renesanse.Težište svih nastavnih planova mora biti odvajanje obaveznih od ostalih predmeta i maksimalna redukcija teoretskih izučavanja koje su iščezle naspram sofisticiranih mehaničkih vještina.
Naravno veliki defekt ide na teret politici i njenoj legislativnoj ingerenciji supremacije kroz zakonske odredbe, osnivačke akte,beskrupuloznog mešetarenja i zapošljavanja podobnog kadra putem rotacija stranačkih ministara,nepotizma koje je haotično za ovaj dio javnog sistema koji bi morao imati ubjedljivo veću autonomiju i autoritet kroz viša obrazovna tijela,a nikako kroz politička upravljanja,malverzacije i reketiranja.

Zapelo u tranziciji

Prošlo je doba neohumanizma i anahronih nastavnih planova i programa koji ne idu u korak sa ubrzanom tehnomanijom za najvažniji segmenat života mladih od kojih im ovisi karijera i život,a to je ulazak svijet radnog fundamentalizma.Bolesno izgleda da neformalno obrazovanje preuzima primat za pripremu za ulazak u svijet tržišta.Koncept cjeloživotnog učenja koji se apsorbovao u kulturu Zapada sada se preliva na naše prostore,a pošto svi obrasci epistemike,pedagogije,andragogije,didaktike i drugih obrazovnih metoda dolaze sa zapada,i ovaj vid tranzicije će nažalost pojesti vrijeme,što će se najviše reflektovati na propale generacije i pad povjerenja u obrazovne ustanove. Indikativan primjer su ocjene u nastavi gdje biti odličan učenik,ili dobar student nikako ne znači biti kompetentan za tu materiju,što je dosta špekulativno i demotivirajuće.
Veoma je cinično govoriti da stepen obrazovanja i veliki broj nekvalifikovanih radnika utiče na slabljenje tržišnih uslova u državi,kada već gomila radne snage čeka na posao.Obrazovni sistem treba i mora preuzeti maksimalnu odgovornost za stanje radne snage,kvantitet nastavnog kadra nije rješenje a samim tim i maksimizacija nastavnih predmeta.Ukidanjem finansiranja srednjih škola nije razlog da se nastavnici odreknu obaveze za prenošenjem komercijalnog i produktivnog znanja,a posebno ne visokih škola koje se finansiraju na taj način.

Admir Hubanić