Osman Đikić bio je mostarski pjesnik i novinar, rođen 7. januara u Mostaru, a preminuo 30. marta 1912. godine.
U Mostaru završava osnovnu školu te pet razreda gimnazije, iz koje biva izbačen zbog nacionalističkih aktivnosti.
Školovanje nastavlja u Beogradu, Istanbulu i Beču, gdje završava Trgovačku akademiju.
Godine 1905. vjenčao se s glumicom Zorkom Topalović u Beču.
Od 1907. godine uređivao je mostarski list Musava.
Cijeli njegov život može se smjestiti između Berlinskog kongresa i aneksije Bosne i Hercegovine.

Pored toga što je živio kratko, mnogi smatraju da je njegova nesreća bila u tome što je svoje stihove pisao u istom periodu kada su to radili Jovan Dučić i Aleksa Šantić, pa je tako kao pjesnik ostao samo u njihovoj sjenci.
Osman Đikić objavio je za života tri zbirke poezije. Sve su izašle za vrijeme njegovog boravka u Beogradu, početkom dvadesetog vijeka: “Pobratimstvo”, “Muslimanskoj mladeži” i “Ašiklije”.

Đikić je sahranjen u Mostaru, a u periodu između dva svjetska rata na njegovom grobu podignuto je spomen-turbe po projektu Aleksandra Deroka.
Dva puta spomenik je bio rušen – prvi put 1941. godine, kada su ga srušile ustaše, a drugi put u ratu devedesetih godina u Bosni i Hercegovini, od strane HOS-a (tzv. Hrvatske oružane snage).

Javnosti je ipak, od Đikićevog djela, mnogo poznatija njegova ljubavna priča. Bio je zaljubljen u glumicu Zorku, koju je upoznao u Brčkom, gdje je gostovala sa svojom pozorišnom trupom. To je ona romantična priča o ljubavi koja pobjeđuje vjerske razlike, a koju je sa divljenjem posmatrao i Aleksa Šantić.
„Oni (Osman i Zorka) uspijevaju da savladaju te otpore, a postoji i jedna lijepa priča da je Aleksa Šantić rekao Đikiću da je on i bolji i hrabriji, jer je uradio ono što Šantić nikada nije“, kaže Muharem Bazdulj.

Osman Đikić napisao je i pjesmu “Đaurka”, koja je postala popularna za vrijeme balkanskih ratova, te bi se u vojničkim logorima, nakon pjesme “Tamo daleko”, uvijek čuli i stihovi “Đaurke”.

Sve u svemu, Đikić je bio izuzetno plemenita osoba i čovjek koji je za svega 33 godine svoga života urezao sebe u istoriju ovih prostora – i nikada iz udžbenika neće izaći.