Bosanski jezik je normiran u dvjema pravopisima. Prvi je izašao 1996. i autor je bio Senahid Halilović, koji je neposredno prije objavljivanja pravopisa, početkom rata u Bosni i Hercegovini objavio djelo "Bosanski jezik", zajedno sa svojim kolegom Dževadom Jahićem koji je objavio knjigu "Jezik bosanskih muslimana".

2018. godine, Senahid Halilović, vođen željom da ispravi greške u pravopisu iz 1996. objavljuje ažuriranu verziju, kao i aplikaciju pravopis.ba. No, iako je objavljen, još uvijek nije službeno prihvaćen u svim obrazovnim institucijama, jer se nikad nije postigao koncenzus o tome da li se treba koristiti verzija pravopisa iz 1996. ili 2018. godine. U međuvremenu je prof. Senahid Halilović i preminuo, tako da su ti procesi prosto zamrznuti. No, pravila koja će biti navedena u ovome članku su univerzalna za obe varijacije pravopisa.

Greška s kojom se možda najčešće susrećemo u svakodnevnici je nepravilno pisanje glagola u futuru prvom. Naime, pravopis iz 1996. godine nalaže da postoji samo jedan tačan način pisanja futura prvog: ako je u pitanju glagol koji se završava na -ti, piše se kao krnji infinitiv + enklitički oblik glagola htjeti (npr. radit ću). Nipošto se ne može pisati raditi ću, niti se može izgovarati odvojeno. Iako se piše "radit ću", izgovara se kao "radiću". Ukoliko se enklitički oblik glagola nalazi prije infinitiva, onda se piše potpuni infinitiv (npr. ja ću raditi). Kod glagola koji se završavaju na -ći, jednostavno je. Piše se potpuni infinitiv + enklitički oblik glagola htjeti (peći ću). Po pravopisu iz 2018. je uz ovu upotrebu dozvoljeno i spojeno pisanje glagola i enklitičkog oblika glagola htjeti (npr. radiću, napraviću).

Druga izuzetno česta greška je nepravilna upotreba pojedinih riječi u pojedinim kontekstima, što vodi do gubljenja smisla ili redundancija. Najlakše se uoči na primjerima: dosta vremena, čak štaviše, sestra od mame, velika većina, svo vrijeme...
Riječ dosta se u specifičnim slučajevima ne može koristiti za izražavanje količine. Ukoliko možete zamijeniti tu riječ sa drugom poput mnogo ili puno, to uradite. Čak štaviše je redundancija: možete reći čak, ili štaviše. Velika većina je također redundancija - bespotrebno ponavljanje riječi istog značenja. Prvi pisanju pridjeva, uvijek vodite računa da, ukoliko je moguće, vrše funkciju kongruentnog atributa u rečenici, tako da umjesto da kažete "sestra od mame", kažete "mamina sestra".
Uz vrijeme se može pisati samo zamjenica sve, a nikako svo, cijelo, čitavo ili slično.

Treća najčešća greška je rastavljeno i sastavljeno pisanje riječi, naročito slučaj sa crticom. Uvijek treba voditi računa o polusloženicama poput spomen-obilježje, metal-muzika, klima-uređaj i slično. Sve riječi koje nastaju udruživanjem dviju imenica od kojih se prva prema drugoj ponaša kao atribut i zadržava izvorni naglasak se pišu sa crticom.

Četvrta najčešća greška je nepravilno pisanje riječi u kojima su se desile glasovne promjene (naročito jednačenje po zvučnosti i gubljenje samoglasnika). Nikad nisu bili normirani oblici: podatci, podcrtati, predpostavka, razplet. Vodite računa o tome kako izgovarate riječi. Nikad nećete reći predpostavka, nego ćete uvijek reći pretpostavka, tako da pišite kako govorite. Mala je šansa da ćete pogriješiti u ovim slučajevima ako se time vodite, iako postoje odstupanja od ovog pravila.

I peta najčešća, koju bih izdvojio ne nužno kao grešku, već kao neupućenost u specifičnosti nekih riječi je stalno pisanje riječi koje imaju -a na kraju sa njim, iako se mogu pisati bez njega. Pravilno je reći sad, ali i sada, kao i tad i tada, kad i kada, nekad i nekada. U zavisnosti od izraza za koji se opredijelite, drugačije će se pisati uz prijedloge. Ako koristite riječ sad, pisat ćete odsad. Ako koristite sada, pisat ćete od sad.

Sve navedene jezične specifičnosti su samo mali dio vrlo širokog pravopisa bosanskoga jezika, no obraćanjem pažnje na ove greške znatno smanjujete vjerovatnoću da ćete prilikom pisanja idućeg profesionalnog rada ili javnog obraćanja ispasti nepismeni.