Federalna ministrica obrazovanja i nauke, Jasna Duraković, prepoznala je potrebu za uvođenjem predmeta „Medijska pismenost“ u škole. Smatra da mediji imaju veliku ulogu u odgoju i manipuliranju mladima i da je povodom toga potrebno napraviti reformski korak u obrazovnom sistemu FBiH.

Neki roditelji možda će pomisliti kako je ovo pretrpavanje gradiva i opterećenje za premlade mozgove, možda će misliti i da im ne treba još više tehnologije u školi. Ali, to je baš zbog toga što ni nešto stariji ne znaju šta je medijska pismenost. Većina još uvijek misli da je to pismenost medija, ali to je zapravo sposobnost pravilnog razumijevanja i tumačenja medija.

Koliko god smiješno zvučalo, to je jedan od rijetkih „novouvedenih“ predmeta koji bi mogao pomoći u spašavanju života i mentalnog zdravlja djece. Kroz predmet „Medijska pismenost“ djeca bi još u osnovnoj školi naučila da su neki medijski sadržaji politički i komercijalno motivisani. Kada bi tako rano shvatili da nije baš sve tako kako piše, razvijali bi mnogo manje negativnih osjećanja i mišljenja. Naprimjer, u našoj nacionalističkoj atmosferi je mnogo teško ne biti nacionalista. Ako bi dijete sa 12 godina shvatilo da su neke objave u medijima tu samo kako bi raspirivale mržnju i stvarale razdor, mnogo sporije bi razvijali negativna osjećanja prema okruženju jer bi bili svjesni da određene strukture to rade zbog svoje koristi.

Spomenula sam kako bi ovaj predmet mogao spasiti živote. 2022. godine mladić iz Laktaša ,Mladen Lukić, izvršio je samoubistvo nakon što ga je radnik na benzinskoj pumpi ismijavao dok je popunjavao prijavu za posao, snimio i objavio na društvenim mrežama. Još gore u svemu tome je što je to postalo apsolutni regionalni hit na društvenim mrežama. To bi značilo ne samo da smo kolektivno medijski nepismeni, nego nam je i emocionalna inteligencija osakaćena.

Kada bi se djeci pokazao primjer situacija u kojima niko nikoga nema pravo dijeliti na društvenim mrežama, kada bi im se sa psihološke strane objasnilo kako to utječe na ljude, svako od njih bi se stavio u situaciju žrtve i ne bi posezao za takvim načinom privlačenja pažnje. Zašto to ne rade roditelji? Neki iz nemara, većina zbog toga što nije odrasla uz tehnologiju pa ni ne znaju kakav pristup trebaju imati.

Neophodno je ići u korak sa vremenom, a ovo vrijeme podrazumiijeva društvene mreže i medije u svakom dijelu naših života. Pravilnom primjenom i razumijevanjem, naša zemlja i svijet mogao bi postati mjesto sa barem malo manje vršnjačkog nasilja, privlačenja pažnje na pogrešan način, nacionalizma i svega drugog što truje mlade mozgove i srca.

Ipak, učenje djece da pogrešne sadržaje koje mediji plasiraju shvataju na pravilan način je kao da očekujete od djeteta koje je odraslo gledajući nasilje u porodici da ne bude agresivno. Topla preporuka svim medijima je da prepuste uloge nasilnika, ubica, raspirivača mrženje nekom drugom, a vrate se onom zbog čega novinarstvo postoji: informisanje, edukovanje i zabava.