Otišao sam nekidan poslije posla u prodavnicu i ono što sam prvo ugledao su izložene sveske i školski pribor. U momentu mi je došla muka, želudac se zgrčio, a nervoza se uvukla u kosti. Počinje škola. Gotov je raspust. Nema više slobode. Obaveze dolaze. Ko će opet dočekati ljeto?
Sve bi to bila možda i dobra reakcija da srednju školu nisam završio još 2013. godine, nisam profesor ni nastavnik, a nemam ni djecu školskog uzrasta. Zapravo, nemam djecu uopšte.
Čak i dok sam išao u školu nisam imao proleme u istoj. Bio sam odličan učenik, nisam imao probleme sa društvom i uklapanjem, a nisam se ni mnogo trošio na učenje, prosto sam brzo shvatao sve. Dobro, jeste bilo pritiska oko ocjena, ako mi je ostala poneka neispravljena četvorka, ali to vezujem za kraj polugodišta i školske godine, a ne za početak.
Odakle onda taj loš osjećaj u meni? Mislim da je to jer početak škole povezujem sa krajem ljeta.
Jesen, posebno ranu, sam oduvijek povezivao sa prolaznošću života, kao da sve staje i umire, kao da je sve što je lijepo prošlo i ko zna kad će opet da se vrati. Kako sam od sredine aprila do sredine maja često bezrazložno srećan i pun nade, tako sam i početkom septembra pun neke sjete.
Srećno djeci sutra u školi. Ja svakako moram na posao, kao što sam morao i prošle sedmice. Ništa se ne mijenja. Samo još jedna godina prolazi, ljeto nestaje, a ja sam sve bliži starosti.