Nikada ne mogu pisati ujutro ni tokom dana, ali čim padne mrak, a moji najmiliji utonu u san, onda se može. Jednostavno to tako ide, bar kod mene, iako ću ujutro biti u šest budna.

Kad bih morala, mislim da bih priznala da mi je najteže pisati o ljudima koje sam voljela, a više ih nema, i dugo će proći vremena da to i uspijem, o onima koji su tu, a neizmjerno su mi bitni i dragi, o svojim precima... Jednom riječju o svemu što je blisko i tiče se mene.

Kako sam nedavno pročitala, knjigu o Srebrenici, pa onda shvatila kako su i ovi sad, promijenili nazive ulica, škola, nekad se ne znam ni snaći u rodnom gradu Sarajevu, sjetih se djedovog brata po kojem je ulica u Srebrenici nosila naziv, pa smetala '95 po ulasku u "zaštićenu enklavu" Ratku Mladiću. Bez obzira na mržnju, nejasnu insanu, ako ništa ona se ponovno i danas zove Reuf Selmanagić- Crni.

Tekst koji slijedi napisao je Rizo Ramić, davno, al je moj rođak to pronašao i poslao mi, na čemu mu beskonačno hvala, ali ovo sam željela podijeliti s vama koji čitate, zbog sadašnjih i budućih generacija.

“Ima smrti s kojima se u svom unutarnjem, intimnom biću ne mirimo nikad. Urastu ti likovi u nama neizbrisivo, zasvagda. Njihova sjena ostaje s nama. Nosimo takav drag lik u svojoj svijesti i podsvijesti, u svojim imaginarnim dubinama, u snu i na javi, kao živu uspavanu sliku koja će po nekim svojim zakonima planuti pred našim očima kao što fatamorgana plane na nebu il pržini* pustinje kad joj se ljudi najmanje nadaju. I potresti će nas do srži bića, kao da smo maločas imali nemili napad nesvjestice.

Idem ulicom ispunjenom šarolikim svijetom, zamišljeni ili malo osjenčani umorom i ne razmišljamo ni o čemu. Konačno mahinalno. Odjednom - prostruji kroz nas ogromna radost! Gle! Eno ga! U susret nam se probija veseo i mlad i lijep kakav jeste bio naš dragi lik! Ah! Kakva divota. Živ je, dakle! Vratio se! No optička varka iščezava isto tako naglo kao što se i pojavila. Ulica je opustjela, u očima, prazno. U srcu bol kao od iznenadnog uboda igle. Prevario se opet. Mrtvi se ne vraćaju. Nosim i ja, tako dvadeset i pet godina , duboko u sebi prisutan lik Reufa Selmanagića, ne samo kao dragog prijatelja nego i kao mladog čovjeka borca koji oličava u sebi sve one naše mlade ljude koji su poginuli za svoju zemlju i njenu slobodu i za ideale revolucije.

Bio je zanimljiv i drag mladi čovjek, širokog srca i široke ruke, noseći neznano u sebi tu svoju ljudskost i privlačnost. Srebreničanin. Neposredan. Bez diplomatskih vještina. Ne jedanput mi je rekao:

‘Danas sam se opet izlanuo. Biće gužve, mili bogo!’

Vedar i veseo po naravi, lijep i vitalan mladić tamne puti i žarkog crnog oka, čiju prisutnost žene lako uočavaju, on je poput većine mladih ljudi njegova kova, volio život bezmjerno.Radost življenja pulsirala je u njegovim damarima bez prestanka i toplonosno.

https://photos.app.goo.gl/BAGdUhcipsARPN4Y6

Po struci, tehničar, sa izrazitim smislom za brzo orijentisanje i organizaciju poslova, ustalac* i pokretljiv - inače prijemčiv za ljudskost - Reuf Selmanagić - Crni je bio stekao simpatije i povjerenje ljudi s kojima je radio, pa i svojih starješina, a naročito komandanta aerodroma Rajlovac, pukovnika Rogulje koji mu je 1944 povjerio ključeve skladišta.

I eto, takav naš Crni, na pola godine uoči rata, zaljubio se bio u veoma privlačnu djevojku. Kad bi nam govorio o njoj (povodom kupovine namještaja i priprema za vjenčanje koje je trebalo da se obavi početkom maja 1941) uši bi mu se zacrvenjele kao u zaljubljenog dječarca, i sav bi sijao od radosti i ushićenja.

SVI SRBI DOBILI OTKAZ

A onda se sablasnom brzinom nad našom zemljom prolomila aprilska katastrofa, jedna od najkrvavijih u inače toliko monstruozno krvavom Drugom svjetskom ratu. Sa Hitlerovim solidatima , ustašama, četnicima i drugom fašističkom bratijom, nastupila je za sve ljude poštena srca i budne savjesti užasavanje jedno za drugim. I sve gore od goreg.

Najprije su se munjevito bacili na hapšenje komunista i njihovih simpatizera i svih patriota za koje su da su znali da su antifašistički raspoloženi. Na stotine ih je netragom nestalo, za tili čas, po jamama, konc logorima, viđani su mnogi leševi kako plove po rijekama.

Opljačkana su državna skladišta, opljačkane jevrejske trgovine, magazini, kuće i stanovi. Krcati kamioni odmah su kretali za Treći Rajh, u nepreglednom nizu.

Dolazio je Reuf iz Rajlovca duboko uzbuđen, ozlojeđen, zgranut:

‘Danas su svi Srbi dobili otkaz! Bez razlike! Pitam te: kud to sve vodi?’

A pogotovo se zabezeknuo kad sam rekao da se tako postupilo i u gradu, tog istog dana.

Dva, tri dana iza toga - što nikad ranije nije - škrgutao je svojim snažnim bijelim zubima. i imao podrošene oči.

‘Jutros su ustaše upale u bazu i odvele trojicu naših kolega Srba, u nepoznatom pravcu. Čak ni komandantu nisu htjeli da kažu zašto i kuda ih vode. Ubiće ih. Jasno’, govorio je.

NOĆI UŽASA I BESANICA

Zatim su pod jezivi udar došli Jevreji. Svi. Beziznimno. Od novorođenčeta do starca i starica na umoru. Od prosjaka i sluge do multimilionera. uslijedile su noći užasa i besanice čak i za nas jevrejske susjede, posmatrače iza zastora. Otpremali su ih u koncologore smrti.

Trgli bi nas iz sna, pozno u noći, prodorni krici, zapomaganje i kuknjava žena, dječija vriska, cika, i piska, bijesna vika i psovke gestapovskih i ustaških policajaca. Udarali su pendrecima i kundacima svoje žrtve, rastavljali djecu od majki i ubacivali ih u kamione kao da su trupci.

‘Užas jedan! Užas jedan! Ja to ne ne mogu gledati!’, govorio je Reuf, odbijaći se od prozora i mahinalnim pokretima ruku, dlanovima pokrivao uši da ne čuje taj uzavreli ljudski pakao.

Sa čemerom i brigom više se nismo rastajali. Ali smo danomice opažali da se Reuf naglo mijenja, da sazrijeva u tvrdog i neumoljivog borca, kao i toliki naši ljudi u tim danima i mjesecima fašističke divlje najezde. Njegov i inače mrki lik, ubrzo je potamnio i otvrdnuo kao da se sledio. Prestao je njegov vazda zvonki i radosni smijeh mlada, zdrava čovjeka kojim bi i nas povukao u vrtlog smijanja i veselosti. Njegove intenzivno crne i krupne oči dobile su tvrd sjaj. Vesele zlatne iskrice u njima kao da su se pogasile. Zamuknuo je o svojoj djevojci i vjenčanju. Postajao je, očito ratnik koji zaboravlja na svoje privatne interese i preokupacije.

POKOLJ NAD SELJACIMA U RELJEVU

A onda je osvanuo 7. septembar 1941, najsudbonosniji dan u životu Reufovom i desetine njegovih kolega iz baze Rajlovac, Hrvata i Muslimana (o.p tad se pisali velikim imenom), avijatičarskih oficira majstora i radnika. Dan koji je konačno napravio prelom u njihovoj sudbini. Dan koji ih je neopozivo opredijelio za nepoštednu borbu.

Tog užasnog teškog dana koji ću pamtiti dok trajem, imali su popodne kratak sastanak u Reufovoj sobi, u mom stanu. Neočekivano i neuobičajeno, pozvan od Reufa, prisustvovao sam i ja, u prvom dijelu.

Zatekao sam u sobi šestoricu avijatičarskih oficira, mladih ljudi u tamnoplavim uniformama. Ćutali su kao da su im usta zalivena olovom od nekog meni nepoznatog užasa. Kao da su skamenjeni. Lica problijedila, potresena. U očima im suze. Nekolicina, kao kad to čine ljudi u očajavanju, objema rukama su držali pognute glave, očiju uprtih u pod. Reuf i još jedan avijatičar, stajali su. Osjetio sam nelagodnost, pa podilaženje ledenih trnaca. Šta se to moglo dogoditi ovim ljudima? Tišinu je prekinuo Reuf.

‘Pozvali smo te da čuješ šta se danas dogodilo u selu Reljevu kod Rajlovca. Užas jedan! To se opisati ne može. Krvolovci!’

I Reuf je, prije kazivanja, grčevito zajecao i zaplakao, pokušavajući, uzalud, da rupcem uguši svoje grcanje. A zaplakao je još jedan oficir, visok i krupan. Hrvat, čije ime nisam zapamtio, ali jesam njegove riječi, koje je ponavljao nekoliko puta:

‘Kako se stidim. Kako se stidim, zbog tih ubojica! Odakle su oni, bogu mu!’, pojaviše tako odjednaput?!

Da, neću opisivati šta su ti mladi ljudi doživjeli i vidjeli, kako su se osjećali pred nekoliko kuća u kojima su dogorijevali leševi oko pet stotina ljudi djece i žena, koji su još tog jutra bili živi, a ustaše ih pohvatale i svezane nabili u kuće polili benzinom iz pumpi i potpalile. Pomenuću samo da su mi pričali o strašnim prizorima koje su vidjeli, o užasnom smradu pečenog ljudskog mesa, o jezivom zavijanu domaćih pasa nad skeletima svojih gospodara.

ILEGALAC I KURIR

Mustafa Radaslić - Mišo, remešan mlad oficir, Reufov najprisniji prijatelj, do okupacije poznat po svojoj obijesnoj veselosti, naglo je poskočio sa stola i nervoznom hodu rekao šta misli…

U arhivama pronašla sam nekoliko odlomaka koji govore o ratnom putu ovog sarajevskog obavještajca koji je pod komandom Vladimira Perića Valtera vodio oružane akcije u okupiranom Sarajevu.

Reuf Selmanagić Crni bio obavještajac Visočko-fojničkog partizanskog odreda, odnosno, obavještajac sa terena Visokog, zajedno sa Valterom branio je Sarajevo, bio je član partijske organizacije Komunističke partije Jugoslavije u garnizonu Rajlovac kojom je rukovodio Mustafa Saračević.

Zadatak jedinice bio je da organizuje ilegalni partijski rad i prebacuje dobrovoljce iz grada u partizanske odrede.

Navodi se da je uz njegovu i pomoć drugih ilegalaca preko Centra i drugih veza, u NOB stupilo preko 2000 ljudi iz Sarajeva i okoline.

“Samo jednom organizovanom akcijom, 9. septembra 1944. godine, izvukli smo iz Vazduhoplovne baze Rajlovac veći broj avijatičara oficira, podoficira i domobrana, koji su po dogovoru izašli sa punom ratnom opremom i oružjem (mitraljezima, puškomitraljezima, avio-mitraljezima i drugim lakim automatskim oružjem). Sa sobom su donijeli i nekoliko raketnih pištolja. Njih sam postrojio i sa dopisom i uz jače obezbjeđenje, preko sela Dvor uputio u štab X divizije 5. korpusa NOVJ. U ovoj akciji su iz Centra učestvovali Kočo Nikolajević, a iz vojnog garnizona Rajlovac, Mustafa Saračević i Reuf Selmanagić Crni. Nažalost poginuo je 1945. godine, u 32. godini.

Majka mu je bila Hajrija iz Istanbula, Turkinja, otac Alija iz Srebrenice. Volio je svoju domovinu, valjda nam je to u krvi, ali ko zna da li bi i on ko brat mu Omer, kazao ‘ bože, zar smo se toliko mrzili’ da je dočekao ‘95 i vidio snimak u kojem se po samom ulasku u Srebrenicu traži da se skine ploča s njegovim imenom.
https://youtu.be/QfInjlNoT4Q
Ovaj tekst je trebalo prekucati, to su stare novine, ali sam to uradila sa zadovoljstvom, nažalost isto se desi i 50 godina poslije. Od rasizma se ljudi liječe putujući, a od fašizma čitajući. No, izgleda, ove ubojice i krvnici malo su čitali, a još manje putovali.
Da je više REUFA i danas!
Najbolje je nas posesivne patriote i ljude s ovih prostora opisao Meša!

“Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.

Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

Mislio sam nema ko da sluša!?! Ima kako nema, sluša moja duša!!!

A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.

Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo? A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!

*pržine -pijesak
* ustalac- ranoranilac

P.S Inače, moj blog je https://vildana.substack.com/ ko želi čitati više tekstova. Čast mi je pisati za ovaj portal, a izabrala sam ovaj tekst. Poslije ćemo o svemu pomalo.