Neko mora da ima ideju. Neko mora da počne. Nevolja je što takav neko na kraju, kao po pravilu, izvuče deblji kraj i prođe najmanje primijećen. Umjesto da se začetak više cijeni od procesa i trećih lica u njemu. Zapravo, trebalo bi sve podjednako cijeniti. Ali, to se ne dešava. Vrijednosti su tako namještene da su najviše cijenjeni oni koji su najduže spremni da figuriraju u javnosti i stvore bajku za njene oči i uši. Po tom pravilu, kradljivci ideja i patenata prvi dolaze na red da sijaju i šire priču, kako bi dugo trajala. Začetnici ostaju u sjenci, jer im tako prija. Zapravo, najviše im prija onaj malo dalji momenat izlaska na vidjelo gole istine koju baš niko ne može da porekne, a to je: da su oni bili prvi. Zato njima isplata stiže naknadno, mada i u mnogo većem iznosu.

Naša društva po toj šemi već prilično dugo funkcionišu. Neko je morao ukrasti ideju jugoslovenstva. Nekome je došlo u glavu da bi čitav kontinent mogao isto tako da se ujedini. To jeste velika ideja. Ali ujedno je i velika krađa. Duše, srca, krvi, suza, novca – čega hoćete. Jugosloveni su trpjeli rat, a Evropa je potajno likovala i učvršćivala „svoju“ ideju. Tu je ideju, međutim, morala odnekud da vidi i preuzme, u onom čarobnom procesu „osmijeh u lice – spletka iza leđa“. I tako su Tita silno poštovali dok je bio živ i došli mu na sahranu kad je umro, a već sutradan su znali kako će dalje i šta.

Elem, blaženopočivše jugoslovensko bratstvo i jedinstvo danas se bude u evropskim projektima i preporukama, od kojih najviše profitiraju oni što uzimaju pare. Suštinski, oni imaju za cilj da baš to bratstvo i jedinstvo probude. I bude se, a nikako da se probude. Isto tako suštinski, projekti i preporuke su sami po sebi neobavezujuće stvari. Mogu da se sprovedu, a i ne moraju. Eto nam na. Evropa nam je lagano prodala šarenu lažu. Osim ukoliko se nekome ozbiljno i dugotrajno ne upali lampica u onom pravom pravcu u kom treba da idemo, a on nam je napismeno već dat.

Tako Evropa, umjesto faktora ujedinjenja, postaje faktor koji unosi zabunu, pogotovo među Balkance, koji imaju čudnu potrebu za podjelama. Tu svaka država tumači preporuke po svom nahođenju, više idući u pravcu nesprovođenja, nego sprovođenja istih. I još nešto. Umjesto otvorenih granica, dobijamo sve više zatvorene granice: i geografske, i u godinama starosti, i u djelokrugu. Na primjer, remote poslovi koji su nova nada mladih generacija, državno su ograničeni. Što traži nužno preseljenje. Granice nam, pritom, vrve od migranata, kojima ne damo ni gore ni dolje, ni desno ni lijevo, ni naprijed ni nazad. Dabome, Evropa ih drži u zapećku, a taj zapećak je negdje vrlo blizu Balkana.

Eto kratke sage o Evropi. Nešto je trulo u državi Danskoj.