Meša Selimović je napisao: “Stvari se srede znaš. Čak i kada dugo osjećaš da više nikad neće biti kako treba. Na kraju sve ipak dođe na svoje mjesto!”

Postoji u toj rečenici Meše Selimovića tiha, gotovo neprimjetna vjera u ritam života. „Stvari se srede, znaš“ nije tek utješna fraza, to je saznanje čovjeka koji je prošao kroz tamu, kroz sumnje, kroz godine u kojima je svaka nada djelovala kao izdaja razuma.

On ne govori o trenutnoj sreći niti o lakom optimizmu. Govori o neizbježnosti sazrijevanja, o tome da vrijeme ima vlastitu mudrost i vlastitu pravdu, koje su sporije, tiše i dublje od naših očekivanja.

Kada kaže da „čak i kada dugo osjećaš da više nikad neće biti kako treba“, Selimović priznaje ono što svi znamo – da u životu postoje doline u kojima se horizont gubi, gdje se čini da su svi putevi zatvoreni. Ali iz te doline se ne izlazi snagom prkosa, nego strpljenjem i unutrašnjom spremnošću da preživimo trenutak.

„Na kraju sve ipak dođe na svoje mjesto“ nije obećanje da će sve biti pravedno ili onako kako mi zamišljamo. To je misao da postoji sklad koji se uspostavi kad prestanemo lomiti život prema svojim mjerilima. Postoji poredak koji se sam iscrtava, a naš zadatak je da ga prepoznamo kad se ukaže.

I možda je tu najveća mudrost: ne u vjeri da će nas život maziti, nego u povjerenju da, ako izdržimo i ostanemo prisutni, jednom ćemo shvatiti zašto smo morali proći kroz ono što smo prošli. I tada će „sve doći na svoje mjesto“ – ne zato što je svijet postao savršen, nego zato što smo mi naučili gledati dublje, tiše i mudrije.