Plenum, ovaj Plenum, nije portal - što je super, jer portala ima dovoljno. Ovo je platforma gdje imaš svoju slobodu, a to je haman nemoguće. Kažem haman, jer evo, na sreću, Plenum nam daje suprotno od tog nemogućeg.

Nekoliko godina sam bila novinarka, doduše u printanom mediju, ali sasvim je svejedno, i nigdje, ali nigdje ne možete imati slobodu da iznesete svoj stav, mišljenje, opciju, prijedlog - bar ne skroz, često teško i djelimično uopšte. Mislim na javni dio, objavu…

Ne pričam o objektivnim događajima gdje ne treba da se petljamo i miješamo, ali mnogo je tema sa kojima smo na Vi i kao novinari koji informcije prenose i trude se to raditi kako treba (što zaista nije baš često, posebno u današnji vakat), zaslužujemo prenijeti i svoj “momenat shvatanja” nečega ili nekoga. Pišem iz ličnog iskustva, gdje su se tekstovi morali doraditi na način da nekome baš tako paše, od naslova, fotografije, pa do posljednje tačke. Neke svakodnevne situacije i manje osjetljive i “škakljive” teme nisu problem, ali kada je neki naziv u pitanju, titula, ime, prezime, institucija, “meso u naslovu”… Ma ne bi vjerovali.

Ovdje sam objavila nekoliko tekstova različitih tema jer ne moram da se opredijelim za jedan segment i to je još jedna velika prednost - pišem o čemu želim u momentu, bilo da je to o nekim ženskim temama, vijestima, fudbalu…

Niko mi ne oblikuje misli i slova. Jasno je da neću koristiti neadekvatne riječi i pojmove, niti sinonime za neke pogrdne nazive, riječi, psovke, da nikoga ne vrijeđam, ne prozivam… Ne zato što ne smijem, nego zato što to nije poenta ove platforme i jer postoje i druge opcije da sve to navedemo na pristojniji način, koji možda čak i više zaboli - koga pogodi.

Čitajte, pišite, jer može biti razonoda, vid terapije, korisno utrošeno vrijeme, iskustvo, rutina… Šta god, korisno je. Evo i ovaj tekst je nekako bez posebne teme, ali je potreba da se ovako zahvalim jer ne držim misao u sebi, ne pišem samo sebi, nego evo imam mogućnost da podijelim, objavim, bez da mi neko skače i suflira iznad glave. Možda nekome bude inspiracija za drugi tekst izazvan ovim i eto, cilj, poenta i bit Plenuma se tako širi, napreduje, raste i svima nama nekako pomaže. Velika je prednost studentima radi prakse i iskustva, autorima koji povremeno tipkaju ili nekima koji svakoga dana imaju potrebu da nešto smisle, napišu i objave. Eh, da je u moj vakat studiranja bilo ove opcije… Ma ni slične. Zato sada nadoknađujem :)

Ovaj tekst je moj stav, mišljenje i potreba za zahvalnost, a niko nema uticaja na to. Mediji u kojima sam radila ili Vi radite, sve to izostave, pa kažu da radiš za platu. Tako je, golemu platu! A još većinom radiš po uputama - pa čemu žaljenje?! Shvatit će oni koji su imali iskustva ili imaju još uvijek. Nisam pesimista, ali sam realna i savjet koji nije na odmet, posebno u ovoj struci - tvrdim da od starta trebamo graditi neki lični zid, stav - da odmah znaju da nismo slabići i onda lagano… To trebamo svugdje i uvijek, ali kada se kao novinari obraćamo masama, onda je “malo” drugačije.

Ovdje evo tipkam, a plata mi je free psiha i osjećaj slobode uma. Toliko da popih kafu u neznanju, pa evo moram još jednu - što meni nije problem. Idemo po neke nove teme, tekstove, slobode i za to hvala Plenumu.