Aren Vales je primijetio da je prestao sanjati tek kada je shvatio da mu to nedostaje. U početku nije obraćao pažnju. Umor je bio prihvatljivo objašnjenje, kao i sve ostalo što je dolazilo s godinama u kojima su dani postajali pretrpani, a noći svedene na funkciju. Spavao je redovno, budio se tačno na vrijeme. Tijelo je radilo ono što se od njega očekivalo. Samo je jedan sloj stvarnosti izostajao, a niko nije pitao za njega.

Radio je s tekstovima koje nisu pisali ljudi bez znanja, nego ljudi bez vremena. Njegov posao bio je da iz nereda napravi red, iz viška smisao, iz tvrdnji značenje. Bio je dobar u tome. Dovoljno dobar da njegovo ime nikad ne ostane u konačnoj verziji. To mu nije smetalo. Nikada nije tvrdio da želi biti autor. Smatrao je da je razumijevanje ozbiljnija uloga.

Ali s vremenom je primijetio obrazac koji se ponavljao: što su tekstovi bili precizniji, svijet koji su opisivali bio je sve mutniji. Što su argumenti bili savršeniji, posljedice su bile praznije. Kao da se istina, kad se dovoljno uglača, prestaje kretati.

Počeo je zapisivati misli koje nisu imale adresu. Kratke rečenice, pitanja bez namjere da budu odgovorena. Jedna se vraćala češće od ostalih: 'Ako sve discipline govore istinu, zašto se nijedna ne sluša?'

Jedne noći, nakon predugog dana i preskočenih obroka, zaspao je bez namjere. Nije se stropoštao u san; skliznuo je u njega, kao u prostor koji je samo njega čekao. Usnio je novi svijet. Gotovo neopisiv. Ako bi ga se moralo crtati nalikovao je ogromnom ostrvu opasanom tirkiznim morem. Slobodno bi se dalo reći kontinentu, koji nije bio lijep na način na koji snovi obično prave ljepotu. Bio je precizan. Imao je oblik koji je podsjećao na ljudski mozak. Na njemu obale nisu bile proizvoljne, rijeke nisu tekle gdje je bilo zgodno. Sve je imalo unutrašnju logiku, koju je Aren prepoznavao ali ju nije razumio.

Kad se probudio, prva stvar koju je osjetio nije bila zbunjenost, nego potreba. Ustao je i nacrtao detaljnu mapu. Ruke su mu se kretale sigurno, bez kolebanja. Oblici i nazivi su se redali s lakoćom koja ga je uznemirila. Neki su bila oštri, neki blagi, ali ništa nije djelovalo pogrešno.

Osjećao je da ukoliko pokuša objasniti san, sve će nestati. Ipak je pokušao. Sljedeće noći nije sanjao. Ni one poslije. Sedmice su prolazile. San ako bi nekad i naišao bivao je bezličan, bezbojan, lišen dubine. Kao da se svijest povukla iz dijela prostora koji je smatrala previše izloženim.

Aren je nastavio funkcionisati. Radio je, govorio, razmišljao. Od one noći nešto u njemu se počelo nezaustavljivo buditi, ali bez olakšanja koje snovi donose. Počeo je sumnjati da svijet u kojem živi ne pati od nedostatka znanja, nego od viška budnosti.

Kada je odlučio prestati sa pokušajima razumijevanja šta mu se dogodilo, san mu se u cijelosti vratio. Ovog puta nije bilo slike. Nije bilo glasa. Samo poruka, jasna i bez patetike: Tamo gdje ideš tvoji posjedi nemaju smisla. Nije znao ko ili šta mu se obraća, ali je imao potrebu da komunicira. Ipak, nije odgovorio odmah. Nije znao kome bi i kako odgovorio. Ali mu je potreba za suzdržavanjem postala suvišna.

Pristanak nije bio izgovoren. Bio je dozvoljen. Svijet u koji je ušao nije se promijenio. Samo se presložio. I Aren Vales je, bez osjećaja kretanja, zakoračio tamo gdje se stvarno i sanjano više nisu isključivali, čak su uslovljavali jedno drugo.
Cognivale ga nije dočekao. Cognivale je nastavio.