U posljednje vrijeme sve češće razmišljam o tome koliko vremena provodim na telefonu. Ustajem s njim, liježem s njim, i kad god imam slobodan trenutak, kao da instinktivno posegnem za ekranom. Nije to čak ni svjesno – jednostavno, postalo je navika.
A onda sam se jedne večeri uhvatila kako skrolam po Instagramu, dok mi serija koju sam gledala ide u pozadini, i odjednom sam se zapitala: zašto? Šta radim? Koga zapravo zanimaju svi ti nasmijani ljudi na slikama i šta ja uopšte tražim ovdje?
Te večeri sam odlučila pokušati nešto novo – digitalni detoks. Ideja mi je zvučala strašno, kao da treba da se odreknem nečeg važnog, ali istovremeno i osvježavajuće. Prvo sam sebi postavila granice. Nema telefona sat vremena prije spavanja i sat vremena nakon buđenja. Izbrisala sam aplikacije koje mi ne donose ništa korisno, i – što je najteže – počela sam ostavljati telefon u drugoj sobi dok učim ili se družim s prijateljima.
Prvih dana sam bila nervozna. Automatski bih posezala za telefonom i onda shvatila da ga nema. Imala sam osjećaj da nešto propuštam, kao da svijet ide dalje bez mene. Ali nakon nekog vremena, taj osjećaj je počeo nestajati. Primijetila sam da se bolje fokusiram na stvari koje radim – bilo da je to čitanje knjige, šetnja, ili razgovor s nekim licem u lice. Svijet je, iznenađujuće, bio tu i bez konstantnog provjeravanja obavijesti.
Ono što me najviše iznenadilo jeste osjećaj mira. Nema više onog beskrajnog skrolanja koje te ostavlja praznim. Umjesto toga, osjećam se prisutno, prisutno u trenutku. Digitalni detoks me podsjetio koliko je važno napraviti pauzu i pustiti da nas stvarni život inspiriše, a ne virtuelni.
Sad, neću reći da više nikad ne koristim društvene mreže. Naravno da ih koristim. Ali sada biram kada i koliko. I znate šta? Život izvan ekrana mnogo je ljepši nego što se sjećam.
