Siguran sam da se svi ponekad, neki rado, a neki nerado, prisjete šta su željeli biti kad odrastu.
Dječaci su najčešće maštali o tome da budu astronauti ili doktori (ne pitajte kako znam), a djevojčice su sanjale o karijerama manekenki, učiteljica ili pjevačica...

Danas, iz ugla u kojem se trenutno nalazim, postavlja se drugo pitanje:
Koliko još mogu da izdržim?

Ne – ne zato što radimo posao koji ne volimo, već zato što više nismo sigurni da li nas posao definiše… ili nas polako guta, iz dana u dan.

Jesmo li zaista postali samo brojke u sistemu? Samo način za ispunjenje cilja čim otvorimo vrata kancelarije ili kliknemo prijavu na ekranu?
Razmišlja li se još uopšte o čovjeku, njegovim osjećanjima, njegovoj priči? Ili smo samo brzina, tačnost i efikasnost.

Kao neko ko je donedavno radio u jako velikoj kompaniji, imao sam priliku da izbliza gledam kako izgleda "razvojni put" jednog čovjeka u takvom sistemu. I upravo zbog toga – odlučio sam da odem.

Jutarnja kafa na stepenicama – stojeći, u grču, uz treću cigaretu zaredom. Nema razgovora o jučerašnjem danu, lijepom vremenu, izletu ili djeci... Ne.
Dan počinje pitanjem: „Dokle si sa targetom ovaj mjesec?“

Iz dana u dan, isto pitanje i ista mjera vrijednosti čovjeka.



Pauza? Isto mjesto. Nova lica. Isti pritisak.
Cijeli radni dan, cijela sedmica, cijeli mjesec – svedeni na brojke.
Ne važi da li si bio kolega, prijatelj, čovjek…
Važi: jesi li ispunio cilj?

I tako sam ostao sam sa pitanjem:
Ako samo radim – da li zaista postojim?

U svakodnevnoj utrci za rezultatima, zaboravili smo jedno jednostavno, ali najvažnije pitanje:
„Kako si?“ Ne onako reda radi, nego jedno stvarno i iskreno kako si.

Da li se možda bojimo odgovora sa druge strane? Umorni smo, iscrpljeni, nesretni, ali funkcionalni. I dok god funkcionišemo, sistem kaže: sve je u redu.

Posao bi trebao biti mjesto gdje zajedno učimo i rastemo iz dana u dan, ali i gdje se osjećamo viđeno. Ma zapravo, mjesto gdje se osjećamo.

Umjesto toga, radno mjesto sve češće postaje prostor gdje učimo da potisnemo – umor, emocije, ličnost. Kolege postaju imena u e-mail potpisima, ljudi se gase dok Excel dokumenti blistaju.

Imao sam priliku da gledam kako nastaje tišina... U nestanku smijeha. U pogledima koji traže dozvolu da naprave pauzu – kao da traže pravo da udahnu.
Postalo je normalno da se postavi pitanje: „Moram u WC, mogu li?“ Shvatio sam da statistika ne zna kad je neko pred pucanjem. Brojevi nikada ne govore da je neko izgubio sebe, jer je svakodnevno pokušavao da bude timski igrač, jer je to ono što se od njega očekuje, jer će na taj način biti produktivniji radnik.

Zaboravili smo biti ljudi jer nas niko više ne podsjeća na to. Uči nas se procedurama, ali ne i međuljudskim odnosima. Očekuje se komunikacija – ali ne i stvarno slušanje.
I dok firme mjere svaki segment rada, ljudskost ostaje nemjerena, a upravo je ona najčešće razlog zašto neko ostaje – ili odlazi.

Vraćanje toj ljudskosti ne znači pad produktivnosti, nego automatsko jačanje.
Zdrav tim se ne gradi na statistici, nego na razumijevanju.
A možda bi pravo KPI mjerenje trebalo da bude – koliko se ljudi vraća s osmijehom, a ne s grčem?



Raditi nije isto što i postojati. Posao nam treba dati svrhu i energiju, a ne oduzeti ih.

Vrijeme je da se vratimo ljudima u svoje radno okruženje. Da tražimo empatiju, razumijevanje i poštovanje – ne samo kao lijepo „dodatno“, već kao osnovu svakog radnog dana.

Jer na kraju, prava vrijednost nije u brojevima koje ostvarimo, već u ljudima koje ostavimo iza sebe.

I možda, samo možda, kada prestanemo biti roboti KPI sistema, konačno ćemo moći zaista reći:
Radim, dakle postojim.