1. UVOD

U društvenim naukama je opće prihvatljiv stav da je nacija moderna društvena kategorija koja se veže za građansku/buržoasku Francusku revoluciju iz 1789.godine. Tada dolazi do sloma kraljevstva i uspostavljanja jedne nacije, odnosno francuske nacije. Ovo je stav da je ustvari taj historijski događaj utemeljio postanak nacije kao pojma.
Pojam „nacije“ se definiše kao moderna društvena kategorija, nastala u određenim povijesnim prilikama; kako je nastala, isto tako može i da nestane. Sa nastankom i nestankom nacije usko su vezane dvije ideologije: liberalizam i marksizam. Prvobitno liberalizam, koji nacionalnu stvarnost smatra nebitnom; ističe individualizam, te surovo „bježi“ od kolektivizma; dok s druge strane marksizam razlikuje i ističe tri važne kategorije: religija, nacija, država; koje jedna bez druge ne idu. Ako bismo se osvrnuli na socijalizam, on je strogo računao sa krajem nacije.
Paradoks je u tome što u očima pripadnika jedne nacije, nacija postoji oduvijek; za njih je to nepromjenivo, esencijalno, bez čega se ne može. Ovo se može definisati kao esencijalistički/fundamentalni pojam definiranja nacije. Drugi pristup bi se ogledao u formalnoj univerzalnosti nacionalnosti kao socio-kulturnog koncepta s jedne strane i apsolutnoj partikularnosti tog procesa s druge strane. Šta, ustvari predstavljaju ova dva opozicionistička pojma? Biti nacijom postao je formalni socio-kulturni koncept i izražava se kroz nacionalnu državu. Koncept bivanja dijelom jedne nacije je danas vrlo izražajan i poželjan; međutim univerzalni koncepti nacije kada se ostvaruju su u praksi heterogeni.
Postavlja se pitanje, šta to jednu naciju čini nacijom? Koji su to elementi, koji očituju naciju kao pojam? Prvi i temeljni element je zajednički jezik, zatim ista kultura, religija, plemski korijeni-istokrvnost, teritorija, vlast te osjećja zajedništva ili zajedničke sudbine.
Filozofija ne poznaje pojam nacije. Za filozofe je nacija jedan oblik primitivnog vezivanja ljudi međusobno, ili za jednu kategoriju, daleko od apstrakcije i umnosti. Nacionalizam je za njih u potpunosti irelevantan.
Siniša Malešević, autor knjige „Zašto je nacionalizam tako moćan“ bavi se pitanjem „modernosti nacije“, te navodi da je nacija produkt. Ističe da se nacionalizam ni u kom slučaju ne smije potcjenjivati, jer sadrži i zastupa mnoge aspekte koje naciju čine nacijom (prethodno su navedeni elementi nacije). Autor u knjizi ističe da mnogi autori nacionalizam vide kao ideološki nedosljedan koncept – tzv. "tanka ideologija", koja je obilježena filozofskom plitkoćom i kontradikcijama. Ipak, bez obzira na tu ideološku nejasnoću, nacionalizam opstaje jer se oslanja na duboko ukorijenjena opravdanja. Prvo od njih je osjećaj pripadnosti zasnovan na porijeklu i zajedničkim precima. Drugo se odnosi na povezanost s određenim geografskim prostorom koji okuplja ljude. Kultura se nadovezuje kao dodatni element identiteta, ali posebno važnu ulogu ima jezik – koji se pokazuje kao još snažniji pokazatelj nacionalne pripadnosti.
Ovaj rad se na slijedećim stranicama bavi prikazom i analizom djela “Zašto je nacionalizam tako moćan“ te ističe sve reference koje autor u ovom djelu analizira, a koje opisuju pojam nacije i nacionalizma.

2. Maleševićevo poimanje nacije
Siniša Malešević u intervjuu za Sociologija.hr navodi da su organizirane državne vlasti ključne ne samo za razumijevanje ratova, već i za razumijevanje nastanka i opstanka savremenih oblika nacionalizma. Svoje tumačenje temelji na konceptu "utemeljenog nacionalizma"1, koji obuhvata tri ključna nivoa: organizacijsko, ideološko i mikrointerakcijsko utemeljenje.
• Organizacijsko utemeljenje odnosi se na razvoj različitih institucija i struktura koje šire i učvršćuju nacionalističke ideje – od tajnih revolucionarnih organizacija i masovnih pokreta, do političkih stranaka, kulturnih društava i paravojnih formacija. Ovaj proces kulminira kada nacionalizam postane službena ideologija neke države.
• Ideološko utemeljenje temelji se na narativima koji prikazuju naciju kao jedinu legitimnu političku zajednicu, predstavljenu kao vječna zajednica sudbine. U središtu su ideje autentičnosti, nacionalnog oslobođenja i samoodređenja.
• Mikrointerakcijsko utemeljenje odnosi se na svakodnevni život – nacionalizam postaje posebno snažan kada se ugradi u lične i emocionalne odnose, poput onih u porodici, među prijateljima ili u vršnjačkim grupama. Na taj način, osjećaj pripadnosti naciji postaje nešto prirodno i "normalno".
Malesević naglašava da njegov pristup nije deterministički, dakle ne tvrdi da je nacionalizam nužan povijesni ishod. Umjesto toga, koristi pojam "utemeljenje" kako bi ukazao na to da se nacionalizam razvija kroz kompleksne, uvjetovane procese, koji su istovremeno stabilni i podložni promjenama kroz vrijeme. “Nacionalizam je fenomen koji nije imao utjecaja veći dio ljudske povijesti i postao je značajna društvena sila tek u zadnjih 250 godina.“2 Na pitanje da li bismo mogli uopće zamisliti postojanje svijeta bez postojanja nacionalizma Malešević kaže da, iako se danas nacionalizam čini sveprisutnim, on nije uvijek bio prisutan kroz historiju, niti je njegova dominacija neizbježna. Radi se o relativno novom fenomenu, koji značajnu političku i društvenu ulogu počinje igrati tek u posljednjih 250 godina. Shodno tome, kao što je došao do izražaja, tako može i oslabiti ili nestati. Ako čovječanstvo uspije prevazići izazove budućnosti, poput ekoloških katastrofa, postoji mogućnost da će buduće generacije živjeti u društvima koja više neće biti organizovana po principu nacionalnih država. Umjesto toga, mogle bi nastati nove forme teritorijalnog uređenja. Autor se u svom pristupu ne oslanja na determinizam, već i jednaku pažnju posvećuje i ljudskoj subjektivnosti, kako u djelovanju političkih elita, tako i u svakodnevnim iskustvima običnih ljudi i njihovih mikro-veza.

2.2 Šta je to nacionalizam prema Maleševiću?

Nacionalizam je danas veoma prisutan, možda čak i više nego ranije. Danas živimo u svijetu koji je u velikoj mjeri izgrađen oko nacionalnih država i pripadnosti naciji. Ljudi se često mnogo jače identifikuju sa svojom nacijom nego što su to činile ranije generacije.
Malešević nacionalizam definiše kao ideologiju koja naciju postavlja u centar, kao osnovnu jedinicu kroz koju ljudi iskazuju pripadnost i legitimitet.3 Po njemu, nacionalizam je dominantna ideologija savremenog svijeta, ne nužno kao nešto što države otvoreno zagovaraju u teoriji, već kao nešto što se stalno koristi u praksi. Drugim riječima, bez obzira na to kakvu političku ideologiju neka država formalno slijedi, način na koji te države zapravo funkcionišu u praksi, npr. kroz zakone, obrazovanje, vojske, javne institucije, u velikoj mjeri je nacionalistički.
Na primjer, iako Sjedinjene Američke Države, Iran i Sjeverna Koreja imaju potpuno različite ideologije, svi oni u osnovi svoju moć i legitimitet zasnivaju na ideji nacionalnog identiteta i interesa. Svi oni svoje djelovanje opravdavaju kroz "nacionalno dobro", a građani se uče da prvenstveno pripadaju svojoj naciji.
3. Prikaz nacije i nacionalizma u djelu „Zašto je nacionalizam tako moćan?“
Umjesto da na nacionalizam gleda kao na jednostavnu političku doktrinu, tekst nastoji istražiti dublje društvene i emocionalne slojeve ove ideologije. Kroz kombinaciju ličnih refleksija, teorijskih uvida i konkretnih primjera, naročito iz konteksta Bosne i Hercegovine, nacionalizam se ovdje analizira kao dugotrajan, prilagodljiv i višeslojan fenomen. U tom smislu, nacionalizam se ne posmatra isključivo kao negativna pojava, već i kao društvena potreba, instrument identifikacije i sredstvo političke mobilizacije.
Već u uvodnim razmatranjima knjige Malešević uvodi stavove ključnih mislilaca koji su kroz historiju kritički promišljali nacionalizam. Karl Popper ga poistovjećuje sa tribalizmom i kolektivizmom koji guši individualnu autonomiju i kritičko mišljenje.4 Michael Freeden ga definiše kao “tanku ideologiju”, ideologiju koja se oslanja na niz emocionalno snažnih, ali intelektualno labavo povezanih pojmova. Benedict Anderson, koji nacionalizam vidi kao “zamišljenu zajednicu”, ističe njegovu sposobnost da poveže ljude koji se nikada nisu sreli, ali dijele osjećaj zajedničke pripadnosti. Albert Einstein, s druge strane, nacionalizam naziva “ospicama čovječanstva”, naglašavajući njegov destruktivan potencijal u političkoj
instrumentalizaciji mase. Ipak, uprkos ovim oštrim kritikama, nacionalizam je preživio modernizaciju, sekularizaciju i globalizaciju – i danas je snažniji nego što je bio u mnogim ranijim fazama historije.
U knjizi Malešević ukazuje da nacionalizam ne treba posmatrati isključivo kroz spektakularne političke pokrete i ratove, već prije svega kroz svakodnevni život. On nije samo ideologija “odozgo”, već i forma društvene stvarnosti koja se “odozdo” konstantno obnavlja kroz jezik, kulturu, obrazovanje i interpersonalne odnose.5 To se vidi već u načinu na koji Malešević piše – uvod knjige ne počinje klasičnim teorijskim postavkama, već zahvalnicom saradnicima i porodici, pokazujući da i najformalniji intelektualni tekst može biti prožet emocijama i ličnom vezanošću – elementima ključnim za razumijevanje nacionalizma.
Poseban akcenat stavlja se na razliku između tzv. "starog" i "novog" nacionalizma. Dok je u 19. i ranom 20. stoljeću nacionalizam uglavnom bio vezan za borbu za političku nezavisnost i formiranje nacionalnih država, današnji oblici nacionalizma često poprime oblik populističkih i isključujućih politika. Novi nacionalizam6 se najčešće ogleda u retorici desničarskih lidera, zatvorenosti prema migrantima i odbacivanju multikulturalnosti. Pojave poput dolaska Donalda Trumpa na vlast u SAD, jačanja Orbanove politike u Mađarskoj ili jačanja antiimigrantskih stranaka u Skandinaviji samo su neki od primjera koji ukazuju na političku upotrebljivost nacionalističke ideologije u savremenom dobu. U zemljama sa složenim etničkim strukturama, poput Bosne i Hercegovine, ovakvi narativi mogu imati razorne posljedice, jer dodatno produbljuju postojeće podjele.
Kroz svoje svakodnevne forme, nacionalizam se utiskuje u gotovo sve aspekte društvenog života. Jezik, obrazovni sistem, religija, porodične naracije, mediji i simboli (zastave, praznici, himne) čine “meku infrastrukturu” nacionalizma. Malešević uvodi pojam mikro-interakcijskog utemeljenja7, naglašavajući da nacionalizam opstaje jer se reproducira i održava u svakodnevnim odnosima među članovima zajednice – u razgovorima unutar porodice, među prijateljima, u školi i na radnom mjestu. Drugim riječima, nacionalizam ne preživljava zato što ga neko nameće odozgo, već zato što ljudi na mikro-nivou svakodnevno učestvuju u njegovoj obnovi.
Nacionalizam, dakle nije samo ideologija prošlosti, on je aktivni oblik političke prakse i društvenog identiteta u savremenom svijetu. Njegova moć ne proizilazi iz duboko utemeljenih racionalnih argumenata, već iz emocionalne snage osjećaja pripadnosti, lojalnosti i zajedništva. Malešević nas tako podsjeća da nacionalizam neće nestati sam od sebe, niti će ga zamijeniti nadnacionalne ideje poput globalizma bez otpora. Upravo zbog toga, razumijevanje njegove unutrašnje dinamike i prisutnosti u svakodnevnom životu ključno je za svako ozbiljno promišljanje savremenog društva.

3.1 Nacija i nacionalizam

Nacija i nacionalizam su kompleksni društveni pojmovi koji snažno utiču na način kako pojedinci i zajednice vide sebe i svoj položaj u svijetu. Njihov razvoj se oslanja na tri ključna procesa: ideološko oblikovanje, gdje se nacionalne vrijednosti i vjerovanja šire kroz obrazovanje, medije i političke poruke; birokratizaciju prisile, kroz koju državne institucije uspostavljaju kontrolu i upravljanje nad stanovništvom; te mikrosolidarnost, odnosno stvaranje emocionalnih veza unutar malih zajednica poput porodice, lokalne sredine i prijateljskih krugova.8 Ovi procesi zajedno omogućavaju da se ideja nacije učvrsti u svakodnevici običnih ljudi.
Nacionalizam ne počiva samo na političkoj ideologiji, već i na emocijama, simbolima i kolektivnom pamćenju. Ljudi se vežu za naciju kroz slavljenje historijskih događaja, korištenje nacionalnih simbola i mitova, te kroz osjećaj pripadnosti koji se prenosi generacijama. Primjeri poput Srbije i Bugarske pokazuju kako su različite zemlje koristile historijske narative za izgradnju vlastitog identiteta. Dok se Srbija u 19. stoljeću pozicionirala kao vodeća sila Balkana, često nazivana „Balkanskim Pijemontom“9, Bugarska je njegovala sjećanja na svoje srednjovjekovne carevine i slavnu prošlost kako bi ojačala svoju nacionalnu svijest.
Manje nacije, poput Iraca ili naroda Balkana, često su bile pod dominacijom većih carstava i država, što je doprinijelo razvoju nacionalnih pokreta koji su težili oslobođenju i političkoj nezavisnosti. Na Balkanu se nacionalizam često vezao za konflikte, ratove i etničke tenzije, što je dodatno usložilo proces političke stabilizacije i pomirenja.
Uprkos globalizaciji, širenju interneta i sveopštoj povezanosti svijeta, nacionalizam i dalje igra važnu ulogu. On se danas manifestuje i kroz popularnu kulturu, sport, pa čak i u reklamama globalnih korporacija koje targetiraju publiku naglašavajući nacionalni ponos ili identitet (npr. kroz upotrebu jezika, zastava ili kulturnih elemenata). U tom smislu, nacionalizam i kapitalizam često djeluju ruku pod ruku, oboje zahtijevaju određenu dozu stabilnosti i lojalnosti unutar granica jedne države kako bi funkcionisali.

4. Zaključak
Nacionalizam, iako nastao u specifičnom historijskom kontekstu moderne epohe, ostaje jedna od najutjecajnijih i najtrajnijih ideologija savremenog društva. Njegova moć ne proizlazi samo iz političkih ideja, već i iz njegove duboke ukorijenjenosti u emocionalnim i svakodnevnim životnim praksama. Kao što su pokazali brojni autori, uključujući i Sinišu Maleševića, nacionalizam se ne može jednostavno svesti na ideološki konstrukt “odozgo” – on se iznova gradi i održava “odozdo”, kroz porodične odnose, jezik, obrazovanje, religiju i medije.
Kao moderna društvena kategorija, nacija je nastala u doba velikih društvenih promjena – naročito u kontekstu Francuske revolucije i sloma monarhističkih sistema. No, ono što je stvoreno u određenom trenutku historije, može se i promijeniti ili nestati. Iako se često percipira kao nešto vječno i nepromjenjivo, ideja nacije je društveni konstrukt koji je podložan transformacijama. Istorijski gledano, nacija se nikada nije razvijala na univerzalan i jednoznačan način – svaki narod je svoju nacionalnu svijest gradio na temelju specifičnih kulturnih, političkih i geografskih okolnosti.
Maleševićeva analiza nacionalizma kroz koncept “utemeljenosti” (organizacijske, ideološke i mikrointerakcijske) jasno pokazuje kako se nacionalizam održava kroz institucionalne strukture, narative o zajedničkoj sudbini i svakodnevne emocionalne veze. Nacionalizam je, dakle, višeslojni fenomen koji ne treba posmatrati ni isključivo kao prijetnju ni kao nostalgiju za prošlim vremenima, već kao realnu silu koja i danas oblikuje društvene odnose i političke tokove.
Posebno u kontekstu zemalja poput Bosne i Hercegovine, gdje je nacionalni identitet često izvor političke mobilizacije, ali i dubokih podjela, razumijevanje nacionalizma je ključno. Kroz kritičku refleksiju, obrazovanje i otvoreni dijalog moguće je prepoznati njegove potencijale, ali i opasnosti. Nacionalizam, kako pokazuje i Malešević, ne mora nužno biti destruktivan – on može igrati i progresivnu ulogu, ukoliko se temelji na inkluziji, solidarnosti i poštovanju različitosti.
Na kraju, važno je naglasiti da se nacionalizam ne smije ni romantizirati ni zanemarivati. On je moćan upravo zato što zadovoljava osnovne ljudske potrebe – za pripadnošću, identitetom i sigurnošću. Zato je razumijevanje njegove uloge u savremenom društvu, kroz teoriju, ali i kroz svakodnevnu praksu, ključno za izgradnju stabilnih, otvorenih i demokratskih zajednica.

5. Literatura:
1. Malešević, Siniša. Zašto je nacionalizam tako moćan. Zagreb: Hravtsko sociološko društvo. Naklada Jesenski i Turk, 2021.

2. Sociologija.hr. (n.d.). Siniša Malešević: Nacionalizam je dominantna operativna ideologija modernosti – ideologija koja može biti destruktivna, ali može funkcionirati i kao progresivna sila protiv statusa quo. Preuzeto 5. srpnja 2025., s https://sociologija.hr/sinisa-malesevic-nacionalizam-je-dominantna-operativna-ideologija-modernosti-ideologija-koja-moze-biti-destruktivna-ali-moze-funkcionirati-i-kao-progresivna-sila-protiv-statusa-quo/