Svrbi me desni dlan, biće keša. Kucni tri put od drvo da ne urekneš. Nemoj sjeći nokte poslije akšama, ne valja to tako. Nemoj da sjediš na čošku stola, nećeš se nikad udati. Vrati mu tu hemijsku obavezno, ona mi je sretna, svaki ispit sa njom sam prekuc'o. Kad god obučem ove čarape, repka dobija sigurno. Crna maca mi je prešla preko puta, pljuno sam tri puta, valjda će bit okej.

Da sam dobio marku svaki put kad sam čuo neku od ovih rečenica, misli koje su krojene na ovaj kalup, poprilično sam siguran da bih mogao da nahranim cijeli balkanski poluotok i da mi ostane još koja markica da stavim u kasu za crne dane. Zašto su ljudi praznovjerni i odakle nam sve te fiks ideje i kako su programirane u naš kulturni kod je pitanje kojim ću se pozabaviti u ovom članku. Nevjerovatno mi je da ljudi u dvadeset prvom vijeku i dalje su skloni vjerovanjima poput ovih, koja su se toliko duboko ukorijenila u našu kulturu, kao da ih nosimo u DNK još od boravka u majkinoj utrobi. Zašto i kako se pojavljuju i da li smo mi insani jedina bića na ovom dunjaluku koja su praznovjerna i iz kojeg razloga smo baš dolaze ta praznovjerja su neka od pitanja na koja ću se potruditi da odgovorim.

Prvo, da li smo mi insani jedini koji smo praznovjerni, odgovor na to je NE. Jedna od prethodnih objava koje sam imao na Plenumu je nazvana "Golubovo praznovjerje", a dobila je naziv baš po jednoj naučnoj studiji koja me fascinirala prije koju godinu. Sa njom počinje moj omiljeni film o kojem ću pisati u budućnosti Mr. Nobody. Naime teza Golubovog praznovjerja se bazira na naučnom eksperimentu američkog psihologa B.F. Skinnera iz davne 1948. godine. B.F. Skinner je jedan od najutjecajnih biheviorista i njegov eksperiment je dokazao da golubovi se služe praznovjerjima, razvijajući ih svjesno, vjerujući da će tako dobiti hranu. Skinner je u svom eksperimentu koristio Skinnerovu kutiju koja je posjedovala mehanizam da u nasumično određenim vremenskim intervalima daje hranu golubovima koji su bili okupljeni oko nje. Svejedno, šta god golub radio, mehanizam je bio podešen tako da će hrana izaći kad joj mehanizam dozvoli. Rezultati ovog eksperimenta su pokazali sljedeće: golubovi su počeli da ponavljaju svoje geste koje su radile prvi put kad im je izašla hrana iz mehanizma, vjerujući da će tako ponovo biti nahranjeni. Dakle, ukoliko je golub mahao krilima prilikom prvog intervala hranjena, on bi to učinio ponovo i ponovo i ponovo, vjerujući da će tako biti nahranjen ponovo. Ukoliko je neki drugi golub u tom trenutku se okretao u krug, nastavio bi sa tom radnjom, iako je prije prvog intervala hranjenja radio neke druge radnje. Golubovi su na ovaj način su formirali neki svoj vid rituala, svoju malu kulturu, svoja mala uvjerenja, ubjeđenja sa kojim bi sigurnije došli do hrane, iako njihovo lepetenje malim krilima nikako nije pripomoglo njihovom hranjenju.

Skinner je nakon zanimljivog otkrića sa golubovima ovaj eksperiment ponovio sa djecom, gdje bi im nasumičnim odabirom i u nasumičnim vremenskim intervalima dijelio bodove. Djeca su ponavljala ono što su mislili da im donosi bodove, npr. dodirivali su ekran misleći da im to donosi poene ili se vrtili u krug. Dakle, činjenica je da ljudska bića imaju potrebu da vjeruju da nešto što radimo, te neke male sitnice su programirane u našem umu kako bi došli do rezultata i svjesno ih ponavljamo, stvarajući vjerovanje da su oni razlog našeg uspjeha, ili još fascinantnije neuspjeha. Ovakav fenomen se naziva lažna uzročnost gdje naš um, a isto tako i um golubova sudeći po eksperimentima teži ka tome da povezujemo uzrok i posljedice čak i onda kad apsolutno nemaju nikakve stvarne racionalne povezanosti. Pored lažne uzročnosti, u ljudskom umu (pa tako i golubovom) se javlja trenutak i pitanje "Šta ako se to dogodilo samo zbog toga što se još to desilo?", a nakon toga dolazi i do formiranja pravog sujevjerja i rituala gdje ćemo radije to ponoviti svaki put jer onda nije više pitanje toga šta ako se to dogodilo samo zbog toga, nego ubjeđenje da se određena stvar neće dogoditi ukoliko ne pratimo ranije ustanovljen koncept. Kada dođemo do tog levela, kada dođemo do tog shvatanja i do tog ubjeđenja, postajemo golubovi koji klepeću svojim imaginiranim krilima u jako realnom svijetu.

Ako ste tri puta položili ispit koristeći jednu hemijsku i počnete da se stresirate jer je ne možete pronaći pred ispit i mislite da ćete zbog toga pasti, veliki je belaj ispred vas. Nosite uvijek jedan određeni džemper kada izlazite na prvi dejt jer je neki davno prije prošao odlično u njemu? Zaobilazite crne mace na putu jer ste jednom izvrnuli nogu, baš tad kad je crna maca prešla preko puta? Koliko zapravo sujeverja ima i koliko su ukorijenjena u našem društvu je moglo bi se reći apsurdno, ali kultura kakva i jesmo i narod kakav jesmo, kod nas baš jesu ukorijenjena jer na neki način nam daju privid da imamo kontrolu nad ludim brzim svijetom prepunim iznenađenja. Daju nam privid da smo u kontroli jer mi znamo nešto više, nešto čega se treba držati, iako sasvim fiktivno, na neki način umanjuju stres, umanjuju anksioznost koju bi osjećali da nije tako (iako je mnogo slučajeva sujeverja koja uveliko povećavaju anksioznost, jer navode na dešavanje loših situacija). Jednostavno, daju insanu osjećaj da ima neku kontrolu nad silnim haosom koji nas okružuje. Šta nas to zapravo razdvaja od golubova u ovom slučaju? Jedini parametar koji nas razdvaja u ovom slučaju od golubova je taj da smo dugovječniji, da imamo način da prenosimo priče s koljena na koljeno, da svoje rituale možemo zapisivati, formirati od njih uvjerenja i ubaciti ih u svoj kulturološki kod. Pa kad kažem da su nam sujeverja dio DNK na neki način, koliko god apsurdno zvučalo, nisam daleko od istine. Kad bi golubovi imali mogućnosti kao mi, vjerovatno bi se ponašali shodno tome.

Sujeverja nisu samo dio naše kulture, dio su svake kulture. Indijanski šamani plešu vjerujući da će na taj način prizvati kišu, LeBron James baca prašinu u zrak prije svake utakmice vjerujući da će tako imati najbolji performans, Novak Đoković ima svoje sretne čarape koje ne skida i brojni drugi rituali koji imaju veze samo onome ko u njih vjeruje. Koliko god ja prašine bacio u zrak i dalje ne bih znao napraviti dvokorak kako treba, a sumnjam da bih i sa Novakovim čarapama dobio u tenisu goluba iz Skinnerovog eksperimenta. Iskreno, ježim se na svaki vid sujevjerja, pogotovo u ona u koja ljudi slijepo vjeruju. Ako vi vjerujete u njih predlažem vam da uzmete papir i olovku i svaki put kad se desi nešto što misliš da bi ti donijelo to sujeverje zapiši i nakon toga zapiši kako se zapravo situacija odigrala. Nekad ti neće svrab u dlanu donijeti pare, može jednostavno biti znak da je vrijeme da opereš ruke. Frustriraju me babske priče koje se prenose s generacije na generaciju i frustriraju me da mladi inteligentni umovi, školovani ljudi, sa diplomama prestižnih univerziteta dozvoljavaju sebi da vjeruju u nešto tako deluzionalno i da to prenose na buduće generacije. Mrzim praznovjerja i smatram da im je vrijeme da stanu. Zauvijek.

Za sve ima šansa i sve je moguće da se dogodi, ali zato što se nešto dogodilo ranije, ne znači da će se ponoviti zbog toga što vi mislite da hoće.

Izađite iz kaveza! Pobogu, niste golubovi!