Recimo da Anno ne zna ništa, ali iskustvo govori mnogo više.
Prethodnih godina imao sa mnogo dvoličnih ljudi okolo sebe, prijatelja pogotovo.
Vuklo se to mnogo dugo, ali onda sam sasjekao u temelju.
Nisam mogao više trpiti stajanje u mjestu sa osobama Z i S.
Osobama koje su stalno kukale i propustile toliko šansi za napredak, osobe koje su uzdizali Andrew Tatea u nebesa...
Shvatio sam da tu ne pripadam, da tu nema mjesta za mene, nema mjesta za vlastiti rast i napredak.
Također, osoba Z nije bila uz mene kada sam imao neke životne i zdravstvene bitke.

Navikao sam nekako da su svi moji prijatelji birani dušom i srcem.
U njima pronalazim dijelove sebe i ono za čim mi duša žudi.
Volim i davati previše u svaki odnos, očekujući barem 10% toga zauzvrat, nekad dobijem a nekad ne.
Činjenica je, da osoba Z koju sam poznavao 7 godina, nikada nije prišla ni pitala kako sam zapravo, a na moju anksioznost i depresiju reagovala je kao da je to sve šala i izmišljotina.

Prijateljstvo za mene predstavlja bijeg od stvarnosti, momenat kada odmaraš glavu.
Prijateljstvo mi nikada nije bilo problem niti kamen na leđima.
Isto tako, uvijek sam mrzio kasna odgovaranja i izgovore, uvijek sam mrzio kada glumimo prijateljstvo a čujemo se jednom u mjesec dana.
Pored kasnog odgovaranja, najviše mrzim prijateljstvo po potrebi, onda kada treba usluga eto ih.
Isto tako, sklon sam pretjeranom overthinkanju i to nekada vodi baš daleko, do te mjere da preispitivam sve živo i neživo.
"Jesam li nešto pogrešno rekao, šta ako je primjetio da imam bubuljicu, šta ako je ono da, bilo čisto onako da me se riješi?" - i tako u nedogled.

Moram Vam priznati da mi je neobično mnogo stvari u sadašnjim prijateljstvima koje imam.
Naprimjer, čudno mi je da imam nekoga poput Aljoše sa kim možeš o bilo čemu satima pričati a on će te slušati.
Čudno mi je i koliko sam podrške od njega dobio čak i kada je nisam tražio.
Isto tako, čudno mi je da su okolo mene osobe koje žele da zajedno rastemo i gradimo se u svakom smislu.
Osobe poput Dalile, za koju sam siguran da će me razumijeti u svakoj situaciji a da neće reći da je izmišljotina.
Još mi je čudnije, kroz koliko bitaka sam prošao a da nisam bio sam u njima.
Džejla koja je tu u svakom momentu, koja ne pušta čak i kada dođu tenkovi na pješadiju, najdraža sestra, instruktor, učitelj i melek.

Čudno mi je i to što imam osobe koje moje tersanje razumiju, koje znaju uputiti kritiku, koje znaju koliko sam emotivna osoba.
Nakon Zejda je sve krenulo na bolje, sve se popravlja a ja kao da se liječim.
Duša sklapa zadnje komade slagalice koje su joj nedostajale a ja se pitam.
Pitam se, zar je moguće da je bilo toliko divnih duša poput Ivane, Nataše, Nejle, Ise, Adile... a baš mene zapali najveći toxic prijatelji ***

U svima njima nalazim dijelove sebe koji su mi trebali kroz život :
Aljoša - drugi brat
Džejla - sestra koju nisam imao nikad
Dalila - bezuslovni psihijatar / prijatelj
Ivana - razumijevanje i najveća podrška, donekle i bff iz djetinjstva kojeg nikad nisam imao
Nataša - lijek za anksioznost
Nejla - ova osoba je specifična i to mnogo, u njoj vidim mentora koji me usmjerava poput oca koji nažalost to nije radio
Isa - u njemu vidim savršenost
iGV - u njima vidim sebe koji treba nekoga ko će ga izvesti u pravog lidera

*** Ukratko, osobe koje maštaju o mnogočemu a nisu prstom mrdnuli ka tome, osoba kojoj je djevojka kontrolisala sve moguće odnose ***

Na kraju, šta Anno zna o prijateljstvu?
Samo prelijeva iz šuplje u prazno, a možda je i zaslužio da bude sam?