Često dobijam upite i zaista se pitam, da li ljudi uopšte čitaju? Većina stvari koje me pitaju jasno su napisana na web stranicama, dostupna, ali traže brze odgovore, spremne, servirane, bez truda da se istraži. Postajemo li stvarno sve gluplji, ili smo samo naučeni da vjerujemo da je brzina važnija od razumijevanja?

Čitanje je nekada bilo putovanje kroz vrijeme, kroz misli i živote drugih, kroz svjetove koje nismo mogli ni zamisliti. Danas je često samo skrolanje kroz sažetke, izvučene dijelove, površinske interpretacije. I dok neki tvrde da u avionu čitaju Dostojevskog, pitanje je koliko zaista upijaju te riječi, koliko ih osjete i puste da promijene njihovo razmišljanje.

Možda nije problem u knjigama ni u Dostojevskom, nego u svijetu koji nas tjera da brzinu mjerimo brojevima, a znanje lajkovima. Površnost je postala vrlina; znati nešto samo da bismo to mogli pokazati, dovoljno. A pravo čitanje, pravo razmišljanje, traži vrijeme, strpljenje i neprestano preispitivanje.

Možda je rješenje u malim ritualima, čitanje ne zbog toga da bismo nešto znali, nego da bismo osjetili, razumjeli i proširili granice svoje svijesti. U suprotnom, dok letimo iz grada u grad, dok nas avioni nose preko kontinenata, možda ćemo i dalje prolaziti pored Dostojevskog, listajući stranice bez da osjetimo njegovu težinu. A u toj težini, u toj tišini između redova, krije se istinska snaga čitanja i razmišljanja.