FAŠISTIČKI KENJCI

'Fašisti su nam u Reljevu pokazali ko su oni. Sad je red na nama da im pokažemo ko smo mi. Jasno je mislim i vama da je njemačka komandantura taj zadatak paljevine povjerila ustašama. Htjela je da postignu demoralizaciju stanovništva i da se 'brat okrene protiv brata'. A fašistički kenjci su postigli baš obratno.Strahoviti revolt na sve strane. Nego predlažem da se okanimo pričanja i šmrcanja, te da kao vojnici vidimo šta će ko od nas uraditi. Sutra ćemo se ponovno naći u bazi'.

Razgovorali su o svemu što je potrebno poduzeti u daljim bitkama. Tad je novinar Ramić osjetio želju da svakog ovog mladog čovjeka zagrli i poljubi, ali je sastanak napustio tiho, bez riječi. Čemu riječi...Na dobrom su putu.

ILEGALAC I KURIR

Sutradan je Reuf umjesto jedne, donio obješene o rame, dvije puške koje su došle do prvih partizanskih odreda blizu Sarajeva. Nije bila samo jedna torbica puščanih metaka, nego je svaki naredni dan donosio po dvije i sanitetski materijal.

Jedan od iskusnih prvoboraca, koji je također radio u Rajlovcu i rukovodio bazom u Sarajevu, važnim punktovima ilegalne borbe, napisao je pregršt opservacija o Reufu, ali izdvojio sljedeće retke:

- Reuf je bio entuzijast svoje vrste. Vrlo skroman, prijazan, druželjubiv. Ta njegova komunikativnost mnogo nam je koristila. Nikad mu ništa nije bilo teško. Često smo ga slali na teren, gdje prenosio oružje i municiju, poštu i obavijesti. On je bio taj smjeli kurir koji je na oslobođenu teritoriju odnio planove rajlovačke baze sa detaljno ucrtanim pozicijima hangara, aviona i odbrambenih punktova, na osnovu čega je izvršen u augustu 1943. godine poznati napad naših odreda u kojem su uništena 34 aviona i oštećeno više hangara.

Razvijao je svoju ilegalnu djelatnost uporno i uspješno i u Sarajevu, nastojeći da u borbu pridobije svoje mnogobrojne prijatelje i dobre poznanike, te da iskoristi njihovu saradnju i pomoć.

Pošto je bio sarajevski đak, sposoban kao rukovodeći i intendantski oficir baze Rajlovac, a nadasve je bio čovjek tople ljudske riječi imao je dosta poznanika i prijatelja u gradu. Pristupao je svakom pojedincu i opipavao politički puls i moralnu građansku osjetljivost pri čemu je brzo stekao naviku da dugo netremice gledao besjednika u oči, kao da želi da bez posredovanja riječi otkrije ko su oni sada u ovom fašističkom paklu.Kome soju ljud pripadaju? Nama ili njima – ubicama?

O tom njegovom radu, navedene su su detaljni podaci iz istog autorativnog izvora:

„Njegov rad je bio intenzivan i u gradu Sarajevu. Obzirom da je poznavao dosta oficira u domobranstvu, svoje druđenje s njima koristo je radi prikupljanja vojnih informacija koje je predavao meni ili Mustafi Saračeviću. One su, uglavnom bile, o akcijama vojske ustaša i Nijemaca, naročito u pogledu izvršenja borbenih zadataka avijatičara u sadejstvu sa domobranskim i ustaškim akcijama. Ti podaci su bili vrlo vađni za vođenje naših operacija. Tada smo već imali dobre veze sa oslobođenom teritorijom i Mjesnim komitetom u Sarajevu te su podaci efikasno korišteni. Crni je ujedno radio na prikupljanju oruđja i municije među domobranskim oficirima pronalizio među njima nosve simpatizere, doturao im letke.“

„Reufov rad u grupi avijatičarskih oficira bio je još intenzivniji i korisniji. Uspostavljena je u toku 1942.godine veza sa terenski radnicima i jedinicama na Igmanu i na sektoru Srednje i sa Sreskim komitetom i Okružnim u Sarajevu“.

Safa Džinović se sjeća Reufa s poebnim pijetetom – Kako se ne bi – sunce žarko! Vrlo dobar čovjek je bio, veli, a borac to je posebna priča. Žao joj je bilo što je poginuo.

U arhivama ima nekoliko odlomaka koji govore o ratnom putu ovog sarajevskog obavještajca koji je pod komandom Vladimira Perića Valtera vodio oružane akcije u okupiranom Sarajevu.

Reuf Selmanagić Crni bio je obavještajac Visočko-fojničkog partizanskog odreda, odnosno, obavještajac sa terena Visokog, zajedno sa Valterom branio je Sarajevo, bio je član Komunističke partije Jugoslavije u garnizonu Rajlovac kojom je rukovodio Mustafa Saračević.

Zadatak jedinice bio je da organizuje ilegalni partijski rad i prebacuje dobrovoljce iz grada u partizanske odrede.

Navodi se da je uz njegovu i pomoć drugih ilegalaca preko Centra i drugih veza, u NOB stupilo preko 2000 ljudi iz Sarajeva i okoline.

Za Reufa borba je postala sve! Kretao se brzo i oštro. Govorio samo najnužnije. „Sad ne treba brbljati, sad treba raditi“, ponavljao je prijateljima koji su mu prebacivali da se prestao smijati i šaliti. Zbog sigurnosti promijenio je i mjesto stanovanja. I s djevojkom se rijetko viđao da ne bi ona nastradala, ako bi od agenata bio praćen i uhapšen.

Dan uoči odlaska u partizana Reuf nas je posjetio da se oprosti. Najprije smo se nas dvojica odvojila na razgovor u četiri oka. Svoje uzbuđenje nije mogao da sakrije.

Sutra popodne odlazim, konačno, u partizane. Koliko sam čeznuo za tim. Što sam dosad ostao živ to spada u prava čudesa! Ali sam siguran da ću u partizanima poginuti. Saslušaj me. Ne govori kao preplašena kukavica, negao kao trezven vojnik. Ti barem znaš da sam svoju glavu prežalio ’41, čim sam se prihvatio opasne ilegalne borbe.

Pogodile su me Reufove riječi, surovo. Kao da me neko jako ošinuo po čelu. Zbunio sam se, jedva sam se snašao da kažem:

- Stani Reufe, kakve su to riječi?! Nemoj nagliti da samog sebe tako rano osudiš na smrt! Zašto?

Poduže me (obojica smo sjedili na kauču na kojem je on nekada spavao) netremice gledao u oči da vidi da li ću shvatiti ono što će mi reći.

- Od one strašne paljevine živih, nrvinih ljudi, žena i djece u Reljevu sa mnom je ovladala mržnja prema fašistima. Prosto sam postao drugi čovjek. I koliko god nisam junak i koliko god bih želio da živim i da se čuvam, ja se, vjeruj mi, ne umijem čuvati. A, kad je tako onda ti je pogibija sigurna, malo prije ili docnije. Oficir sam, znam te stvari...Jesi li me mogao shvatiti?

Opet mi se zagledao u oči dugo i dugo, kao da traži posljednje riječi za oproštaj. I našao ih je, samo nekolike.

-Spomenite me, ponekad. Kad dočekate slobodu. Da se zna, da sam postojao...

Tog časa, kao da smo se obojica nalazili na granici između života i smrti. Zar je onda čudno što smo dozvolili suzama da poteknu.

Podijelio je svoj posljednji poklon djeci: čokolade i bombone, koje je nekako uspio da dobavi. Pa se razigrao s njima. Bacao u vazduh i pouzdano ih dočekivao na svoje snažne ruke. Grlio i ljubio. Trčao s njima „čole“ po velikom hodniku i sobama.

PARTIZANSKI OBAVJEŠTAJNI OFICIR

A jedna proljetna noć, 1942.godina, zasvagda je odnijela iz života i borbe trojicu Reufovih saboraca iz one grupe u tamnoplavim avijatičarskim uniformama: Envera Rezakovića, Vladu Jankovića i Mustafu Radaslića – Mišu. Uhapsili su ih agenti Gestapoa i Ustaške narodne službe (ustaški gestapo). Prokazao ih je, u istrazi, pod batinama, u takozvanoj aferi Save Bogdanovića, neki „civil“, koji je znao za njihov ilegalni rad i njihov rad. Oni nisu odali nikoga, iako su nad njim primjenjene svojevrsne torture. Pozobao ih je Jasenovac, iste noći kad su stigli.

Da, i oni su se odrekli svjesno i samoprijekorno, kao i Reuf svega, pa i života, da bi potvrdili svoju čovječnost i svoju vjeru u ideale revolucije.

Malo se bojeći smrti , čak joj često i prkoseći , prekaljen u mnogim opasnostima i okršajima, postižući zapažene uspjehe u svom komplikovanom radu, omiljen u narodu, cijenjen među svojim drugovima u Visočko – fojničkom odredu , Reuf je kao oficir obavještajac skoro godinu dana krstario prostranim terenima Visokog i Fojnice. Na toj teritoriji je opasno mrsio račune i planove Nijemcima, ustašama, četnicima, koji su nemorno nastojali da ga uhvate živog. Kako bi ga torturama prislili na odavanje jake partizanske političke i vojne organizacije u tim krajevima. Posebno uzme li se u obzir činjenica da su samo jednom organizovanom akcijom, 9. septembra 1944. godine, izvukli iz Vazduhoplovne baze Rajlovac veći broj avijatičara oficira, podoficira i domobrana, koji su po dogovoru izašli sa punom ratnom opremom i oružjem (mitraljezima, puškomitraljezima, avio-mitraljezima i drugim lakim automatskim oružjem). Sa sobom su donijeli i nekoliko raketnih pištolja. Njih sam postrojio i sa dopisom i uz jače obezbjeđenje, preko sela Dvor uputio u štab X divizije 5. korpusa NOVJ. U ovoj akciji su iz Centra učestvovali Kočo Nikolajević, a iz vojnog garnizona Rajlovac, Mustafa Saračević i Reuf Selmanagić Crni.

Neprijatelji nisu imali sreću u hapšenju Crnog, a on je imao i sreće. Pored velikog povjerenja kojeg je uživao među mještanima i seljacima, jer je kako u Sarajevu i Rajlovcu, tako i u Visokom i Fojnici sklopio čvrsta i vjerna prijateljstva.

Život je završio onako, kako je sam sebi prorekao. Smjelo je dočekan u kući Osmana Zerde u selu Dvoru kod Visokog. Iako su ga prijatelji seljaci upozorili da su ustaše doznale gdje će prenoćiti i da namjeravaju u noći opkoliti kuću i uhvatiti ga živog.

Nažalost, on tom upozorenju nije povjerovao, jer su ga seljaci do tada, odviše oprezni, više puta upozoravali na takve opasnosti, a nikada se ništa nije desilo. I zato je on, nakon održanog sastanka sa Salkom Oručem, Vasom Čurićem i nekoliko seljaka saradnika, vrlo raspoložen i zadovoljan iza ponoći legao da spava.

OPKOLJEN OD USTAŠA

A u sami cik zore, kad se najslađe spava, ustaše su halaknule svoje ubilačke bojne poklike:jedni ispod prozora Zerdine kuće, drugi pred ulaznim vratima koja su počeli kundacima da obijaju.

Gromoglasno su pozivali na predaju. Krvoločno su prijetili unaprijed uvjereni da će ga živog dograbiti u ruke.

- Pree...daj...seee! Crni!

- Pree...daj..seee! Reufe Selmanagiću!

- Ne predaš li se. Ubit ćemo Zerdu i svu njegovu čeljad.Čuješ li?

Reuf je zamolio Zerdu da mu „oproste ovaj belaj“. I da se ne boje, jer ustaše neće smjeti da ih pobiju, jer će to dvostruko krvavo platiti. Osvetili bi im se naši odredi, a i naoružani seljaci. Naredio im je još da polegnu po ćoškovima ili iza dobrih zaklona. I dok su ustaše haklale oko kuće Reuf se riješio na nemoguće, da se probije iz čvrsto stegnutog obruča. Na proboj iz mišolovke. Deset na jednoga. Davati otpor iz kuće ne smije. Izložio bi opasnosti Zerdu i njegovu čeljad.

S prozora je pucao iz „šmajsera“ na opkoljivače, koji su se povukli, a onda je iskočio kroz prozor. Pod vatrom je trčao preko bašti i njiva i uspio je raniti dvojicu ustaša koji su ostali jaukati.

Ostalo mu je da pretrči jednu manju čistinu i biće spašen. Utonuće u šljivike i šumarke. Potrčao je iz sve snage. Ne, nije uspio. Sreća mu se, ovaj put, nije odazvala. Mitraljezom su mu pokosili obje noge.Jeste se prevrnuo kao u kovitlacu i jauknuo. Međutim i u tim predsmrtnim trenucima smogao je toliko snage da se savlada i vodi borbu s hajkačima dok je bilo metaka. Oni su se cijelo vrijeme držali zaklona i sve poput bijesnih zvijeri hajkali[1] Posljedni svoj metak opalio je sebi u srce nepogrešivo. Poginuo je na domaku pobijede 18. marta 1945., u svojoj tridesetoj godini.

Sahranjen je na raskršću u selu Kralupi kod Visokog. U parku se nalazi i njegova spomen ploča, kao i na partizanskom groblju na Vracama u Sarajevu.

P.S Ovaj tekst je napisao Rizo Ramić u “Oslobođenju” povodom 23. godišnjice od smrti Crnog.

[1] Hajka – potjera

[2]francuski: (intendant) – činovnik