Ovog semestra nisam bio na mnogo predavanja. Ali na jednom rijetkom na kojem sam bio i slušao predmet Printano novinarstvo čuo sam jednu vrlo mudru stvar (inače, čak i dok sam redovno išao, nisam čuo mnogo mudrih stvari).

„Vrlo je važno da znate kada sebi trebate uvesti medijsku dijetu.“

Prije svega, vrlo lijepa fraza – medijska dijeta. Zar je to uopće moguće?

U vremenu u kojem danas živimo mediji nisu izbor. Postali su način svakodnevnog življenja i percepcije. Ulice su krcate reklamama, u tramvajima se vrte reklame kao u kazinu, od prvog pogleda prikucani smo za ekran koji obično prikazuje scenu horora ili možda neki novi Trumpov rat – ovisno o tome kako mu je vjetar namjestio šiške taj dan.

Upravo takvi prizori svakodnevno, mjesecima, vjerovatno počinju ostavljati trag na društvo i konzumente.

U redu, mediji trebaju prikazivati stvari koje se dešavaju nama i u svijetu. Vrlo je važno da znamo kako se svijet okreće. Još važniji od toga je način na koji dolazimo do takvih saznanja.

Počinjem gubiti osjećaj da su mediji sredstvo informiranja, a ne otvoreno ratište na kojem pljušte granate. Posmatrajući ovu situaciju, propitujem se kada sam u našim medijima, u redovnom sadržaju, vidio ili čuo pozitivnu vijest. Neki napredak, nadu, pa makar i laž koja je malo ljepše upakirana. Jednostavno – nema.

Naše društvo kri*ira za normalizacijom pozitivnog podražaja. Mi čak refleksivno ponekad i odbacujemo dobre stvari, stavljajući ih u drugi plan. Uvijek je nevolja glasnija od svakog smijeha, ali vjerujem da, ako se prihvatimo malih doza i damo im prostor da ih čujemo, one mogu promijeniti nešto u javnoj percepciji.

U svemu postoji crno i bijelo, pa tako i u medijskom svijetu. Usred crnog uvijek se može ubaciti i malo bijelog. Međutim, mi imamo malo drugačiju situaciju. Smjenom godišnjih doba u našem društvu borimo se za posljednje otkucaje neke medijske kuće.

Društvo koje treba da vrišti kolje se posred grla. Istina je da bi se neki mediji mogli revidirati, ali mi češće gasimo medije nego što ih pokrećemo. Od onih koji su dio vremena, pa čak i do onih koji pokušavaju postati vrijeme.

Sva ova situacija navodi me upravo na jednu pomisao: kada je pauza – treba li mi uopće? Šta ako je uzmem?

Kada čovjeku postane koža tijesna, preporuka je dijeta. A šta kada čovjeku postane glava tijesna? To može biti problem.

Sve ono što nam „puni“ glavu moglo bi nam zapravo i doći glave. Vrlo je važno selektirati šta čovjek konzumira, kada i od koga. U bazenu u kojem su pomiješani ulje i voda teško je isplivati – ali vrijedi pokušati.

Medijska dijeta nije kastracija iz svijeta informiranja, nego kvalitetno i ekonomično konzumiranje medija. Uzimati onoliko koliko je dovoljno. Obogatiti unos kvalitetom, a ne kvantitetom. Svakako, u svemu uvijek pretjerujemo. Ponekad je bolje birati. Navikavati se na bolje.