Moja starija kćerka, zajedno sa svojim drugarima iz drugih razreda srednjih škola, u ponedjeljak je posjetila Srebrenicu. Vratila se uplakana. Obišli su Memorijalni centar, Fabriku koja i danas odiše mirisom krvi, mezarje u Potočarima… Iako je o svemu tome već slušala kod kuće, jedno je čuti, a sasvim drugo stati na tlo gdje majke još uvijek traže kosti svoje djece.

Nije mogla razumjeti. Kako su dojučerašnji drugovi iz školskih klupa, komšije s kojima se pila kafa i dijelio hljeb – mogli pretvoriti ruke u oružje, i u jednom danu silovati, masakrirati i ubijati hiljade? Kako je to moglo da se desi u „zaštićenoj enklavi“? Kako su oni koji su trebali čuvati – ubijali?

Nije mogla razumjeti, i ne treba. Nema objašnjenja za zločin. Nema logike koja može opravdati smrt tolikih nedužnih.

Srebrenica nije samo historija. Ona je rana koja i danas krvari. Opomena da ljudsko zlo ne poznaje granice kad šutnja i ravnodušnost postanu njegovi saveznici. Podsjetnik da još uvijek postoje majke koje nisu našle kosti svoje djece.

I zato – mrziti ne smijemo. Mržnja rađa novo zlo. Oprostiti – nećemo. Oprost bez kajanja, bez istine i pravde – znači izdati mrtve i razoriti žive.

Srebrenica je naš zavjet: da pamtimo, da učimo, da pričamo svojoj djeci i da nikada ne dopustimo da se ponovi.