Svjesni smo današnje sve veće nejednakosti među djecom u osnovnoškolskim i srednjoškolskim ustanovama te studentima na osnovu različitih aspekata. Najčešća nejednakost jeste na osnovu entiteta, pola, klase te djece sa posebnim potrebama.

Ono što sociologinja Julia Evetts (1986. prema Islamović, 2018) naglašava jest važnost omogućavanja jednakih šansi za ostvarivanje urođenih sposobnosti bez obzira na klasu, dohodak, rasu, rani hendikep ili religiju. Također, navodi tri značenja jednakosti u obrazovanju, a to su:

1. Jednak pristup obrazovnim resursima i jednako pravo na školovanje kod svakog pojedinca pri čemu škola ima ulogu obavljanja selekcije na temelju sposobnosti

2. Kako nemaju svi ljudi jednake sposobnosti, jednakost u obrazovnim rezultatima se može postići na način grupiranja učenika na temelju njihovih intelektualnih sposobnosti te sastavljanje nastavnog programa kojeg svaka grupa može savladati.

3. Treći način shvatanja jednakosti u obrazovanju se naziva pozitivnom diskriminacijom pri kojom se pridaje više pažnje onima koji su odrasli u nižim slojevima kako bi im se omogućilo nadoknađivanje manjkavosti znanja i vještina koje posjeduju učenici odrasli u krugovima viših slojeva. Ovim se pristupom omogućuje nadarenoj djeci koja su odrasla u nižim slojevima da nadoknade svoje manjkavosti koje su nastale kao posljedica socijalnog statusa njihovih roditelja. Također, smanjuju se razlike u postignućima između djece koja su odrasla u različitim slojevima.

Kada razmatramo situaciju djece iz marginaliziranih skupina, često se suočavamo s njihovim isključenjem iz predškolskog odgoja i obrazovanja, što može imati dugoročne negativne posljedice na njihov obrazovni put. Ovaj nejednak položaj u obrazovnom sisitemu također je očit među djecom koja odrastaju u ruralnim područjima u usporedbi s onima iz urbanih sredina. Primjetne su razlike u finansiranju škola, kvaliteti obrazovnih programa, opremljenosti škola, kompetencijama nastavnika i drugim faktorima.

Uzmimo za primjer romsku populaciju koja se često nalazi izvan ekonomske, kulturne, političke i društvene aktivnosti većine društva. Veoma mali postotak romske djece sudjeluje u obrazovnom sistemu, što direktno negativno utiče na njihove izglede za buduće zapošljavanje. S tim što se smanjuje njihova mogućnost zaposlenja dolazi do siromaštva, njihove socijalne isključenosti i marginaliziranosti. Na temelju navedenoga, autor (Islamović, 2018) zaključuje kako je od velike važnosti uključiti pripadnike Romske populacije u sve oblike formalnog
obrazovanja. Također, autor (Islamović, 2018) naglašava i ograničen pristup školovanju koji se javlja kod osoba s invaliditetom unatoč pokušavanja uključivanja djece sa smetnjama u razvoju u redovni školski sistem.
Nastavni program igra ključnu ulogu u obogaćivanju znanja i vještina učenika, no važno je naglasiti da nije statičan te nije uvijek otporan na promjene. Društvene promjene izravno utiču na obrazovno okruženje, oblikujući tako očekivanja u pogledu potrebnih znanja i vještina učenika. U tom kontekstu, nužno je prilagoditi nastavne programe i modele poučavanja kako bi odražavali savremene društvene vrijednosti.

Unatoč postavljenim zakonima, teorija socijalizacije upućuje na to da se rodna diskriminacija odvija puno suptilnijim socijalizacijskim metodama i procesima. Ono se promovira kroz nastavničke stavove i osobna iskustva rodne jednakosti, percepcijom akademskih sposobnosti i potencijala učenika s obzirom na spol , različitim tretmanima, oblicima potpore i postavljenim očekivanjima (Eccles i Blumenfeld, 1985. prema Baranović i Jugović, 2011).