Sindikat medija Crne Gore u ovom trenutku je zaposlio nekoga da mu brižno čuva papiriće koji su u jednom trenutku svima bili na izvol’te i koje je, gle čuda, prva primijetila Emina Rastoder, sa sve strabizmom i slabovidošću koje ima… Naravno, ne radi se o bilo kojim papirima, nego o papirima koji razotkrivaju funkcionisanje NVO-a, u šta pomenuti spada. Po crnogorskoj logici, Emina ipak neće zauzeti tu poziciju, iako će pomenute papiriće možda i najbolje umjeti da čuva. Sindikat medija se, dakle, umjesto za slobodu medija i bolji položaj medijskih radnika Crne Gore, naočigled svijeta bavi i nekim drugim stvarima, za koje je do skoro smatrao da “neće biti osuđen”. Ovo posebno pod navodnicima, jer im se rad između ostalog sastoji u tome, da u svojim objavama “najoštrije osuđuju napade na novinare Te i Te”. Kao da je čista verbalna osuda na ovim prostorima ikad doprinijela nekom boljitku. Još jedan primjer njihovog poslovanja je taj, da ljude od kojih je sačinjena njihova Mreža mladih i frilensera – umjesto da isti imaju primat pri podmlađivanju redakcija – drže kao ukras rečenog NVO-a, sa tekstovima koji se plaćaju po ugovoru o djelu. Baš onako, ne kao kolege, nego kao zadnju rupu na svirali. Pri tome im još ne pada na pamet da pokrenu Zakon o frilenserima, što je stvar koju jedna NVO ima u opisu posla da radi. Sve to ukazuje na duboke probleme socijalnog dijaloga, za one koji imaju još po koji organ za vid sem očiju…

Da kažemo još i da za 2 dana predavanja na njihovim seminarima, predavači od njih dobijaju 500 eura, što je bila doskorašnja mjesečna plata državno uhlebljenog Crnogorca. Sad je ta suma prešla u minimalac. Zamislimo, samo na trenutak, da je SMCG samo jedan primjer, a NVO-a je na stotine. Ko zna kolike sume iznad 500 eura se daju trenerima za 3, 4 dana predavanja. Imamo debelih razloga da sumnjamo, jer ako se nismo provukli u NVO sektor, ne znači da smo glupi i neznaveni. Uglavnom, sramote tu nema ni na pomolu, to je strano tijelo u crnogorskom umu.

No, da sad udarimo kontru i pređemo na ovu vedru temu, koja ipak zaslužuje ovakav uvod, čisto radi kontrasta.

Dok se u Crnoj Gori tako trenutno posluje naveliko, na nekoj drugoj strani regiona u povoju je nešto čemu personalno i profesionalno želim dug život. Rađa se medijska sloboda u pravom smislu riječi. Ta medijska sloboda zove se portal Plenum. Taj portal Plenum širi mnogo veću kulturu od one kojoj svjedočimo na skupštinskim zasjedanjima. Bude li se držao nivoa i rubrika koje sada ima – daleko će dogurati. Medijska sloboda koju ovaj portal propagira sadržana je u nesvakidašnjem načelu, da je sam autor ujedno i urednik svoga teksta. Po tome je jedini u regionu, a možda čak i na svijetu. Znamo da je u novinske stupce jako teško doći zbog raznolikih uređivačkih politika kojima tekst, da bi se objavio, mora da odgovara, odnosno bude prilagođen. Najkraće rečeno, morate se dopadati (glavnom i odgovornom) uredniku – personalno i po stilu pisanja.

Nasuprot tome, ovdje se traži vaš lični potencijal, a ako u njemu nema nimalo novinarskog – nećete proći. Kad prođete provjeru i upadnete, slobodni ste da samostalno brusite vlastitu uređivačku kompetenciju, na kojoj mogu da zavide mediji regiona. Mogu da zavide, jer većinski ne pružaju mogućnost da autor ujedno bude urednik, što bi u klasičnoj redakciji značilo da je bitniji od urednika. Ovdje uređivački tim vrši prijemnu provjeru na dva načina: jedan je da vidi da ste bili u redakciji i pusti vas odmah da budete autor, što automatski znači i urednik, a drugi je da dobijete šansu da budete autor (urednik) nakon najmanje 5 napisanih tekstova. Što ne znači da postajete autor automatski nakon tog broja. Postajete samo ukoliko imate novinarstvo u sebi.
“Opasnost” ovakvog pristupa je u tome što stvara konkurenciju i medijskom tržištu nudi profesionalce sa pokrićem, koji nisu konstantno nadgledani – kao u klasičnoj redakciji – ali i te kako peku zanat. Ovo ide medijskoj slobodi u prilog, jer ruši konzervativnost i ujedno stvara prostor one istine koja, iako skrivena daleko od očiju javnosti i „običnih“ novinara, ostaje i dalje relevantna i treba joj se vraćati. Ovakvi, „ispečeni“ novinari-urednici, dolaze u redakciju da tamošnjim urednicima prave zazubice i dižu sujetni pritisak na 400…

Prijemni ispit se, dakle, za sada obavlja izuzetno, što se vidi u kvalitetu tekstova. Ostalo je na nama samima kao autorima, da držimo nivo portala koji je, uprkos granicama i zakonima, ipak odlučio da bude namijenjen regionu. I hvala mu na tome. Time je napravio iskorak kakav obične medijske kuće još nisu napravile, ne samo ovdje, nego i na svijetu – a on je ogroman. Dakle, naše je da pazimo šta i kako da pišemo, da se ugledamo jedni na druge, i da nas na okupu drži maksima da smo jači od skupštine. Skupštinu, dakle, treba da naučimo kulturi. To je na Balkanu nužna sveopšta misija. A da ne govorimo i to da tekstove mogu da čitaju mahom isključivo korisnici ovog portala… Na sve je mišljeno! Nadajmo se da nas čita isto tako pažljivo odabrana publika…!