Apokalipsa nije ništa misteriozno, a još manje zastrašujuće, kako za one koji vjeruju, tako i za one koji ne vjeruju. Podjelu na vjerujuće i nevjerujuće prije bih preformulisao tako da kažem da jedni isključivo vjeruju, dok su samo neki uistinu i uvjereni, a u tome leži velika razlika.

Apokalipsa, u svom izvornom značenju, jeste apo kalipsis, odnosno podizanje vela između Boga i čovjeka, ukoliko je čovjek uvjeren. Ukoliko pak nije, ona označava podizanje vela između ljudskog razuma i srca, koje u najužem smislu predstavlja svevremenski ćup u kojem se taloži ono što nazivamo osjećanjima.

Ljudi iščekuju apokalipsu, a mogu je i sami izazvati bez čekanja, na što nas se često motiviše, kako bismo, kako Mevlana Rumi kaže, „umrli prije smrti“.

„Život na ovome svijetu sličan je bilju zemaljskom, na koje Mi spuštamo s neba kišu, s kojom se ono izmiješa, i kojim se onda hrane ljudi i stoka. Pa kada se Zemlja ukrasi svojim ruhom i okiti, i kada stanovnici njezini pomisle da su oni gospodari toga, dođe Zapovijed Naša, noću ili danju, i Mi to pokosimo, kao da prije nije ničeg ni bilo. Eto, tako Mi potanko izlažemo dokaze narodu koji hoće da razmisli.“
Kur’an, Junus, 10, 24.

Termin „pokositi“ ne znači nužno prestati živjeti, već označava jednu drugu etapu života, koja nema kraja, a može biti izuzetno lijepa ili pak nešto manje lijepa. Oni koji razmišljaju na način da će, nakon što im duša napusti tijelo, prestati postojati, imaju pravo na takvo uvjerenje, to je njihov lični izbor. No, ako se ikada zapitaju da li su možda u krivu u vezi sa svojim stavovima, neka podignu veo između svoga razuma i srca i počnu studirati sebe, bez izostajanja sa predavanja, pa će i konačni ishod biti zadovoljavajuća ocjena.

Čovjek kao takav jeste na gubitku, a insan pak, on je, u svakom slučaju, na dobitku, jer Gospodar nije osvetnik niti je željan bilo čega, a ponajmanje ljudske nesreće, ma u kojem obliku ona bila. Čovjek je neprijatelj onome što ne poznaje, stoga nastojmo upoznavati kako bismo izgubili neprijatelje. Kada njih nema, nema ni opravdanog straha.

Jedne prilike čovjek dođe posljednjem Božijem Poslaniku ﷺ i upita ga o kraju svijeta, odnosno o tome kada će se on zbiti. Poslanik ﷺ mu reče, „šta si spremio za njega?“ U ovom pitanju krije se odgovor i univerzalna mudrost.

Radi, uči, kreći se, djeluj danas, sada. O sutra kazuj, ali se ne sekiraj, a za jučerašnjim danom ne tuguj i ne kori se previše. Zamislimo da je sutra kraj, premda kraj kao takav uvijek asocira na nešto tugaljivo. Šta bismo danas radili? Svako će dati svoje odgovore, ali svi se oni oslanjaju na jednu činjenicu, a to je da bi se posljednji trenuci iskoristili u provođenju vremena s onima koje volimo, na mjestima koja volimo, u razgovorima koje volimo.

Kada bismo svaki dan živjeli tako, Gospodar bi „odgađao“ taj „kraj“, jer bi želio gledati nas sretnima, a on tada nikada ne bi ni došao.

Kada bismo svaki dah živjeli kao da nam je posljednji, iskusili bismo najistinitiji recept za uspjeh.