Priču o Jusufu, a.s., konzumiramo često kao neku vrstu antičkog "holivudskog" scenarija. Dječak biva izdan, pati, a onda trijumfalno zasjedne na tron Egipta. To je utješna interpretacija, ona koja nam daje nadu da se dobro uvijek isplati, ali ako tekst Kur'ana posmatramo kao operativni priručnik za dekonstrukciju ega, onda priča o Jusufu nije (isključivo) priča o uspjehu, već brutalan dril ontološke nesigurnosti.

Prvi nivo drila počinje tamo gdje najviše boli, dječijoj sobi, u jezgru sigurnosti. Ontološka sigurnost modernog čovjeka počiva na "mreži", roditelji, prijatelji, titule, institucije. Mi (nažalost) vjerujemo da postojimo samo dok nas neko "vidi" i prepoznaje kao svoje. Jusufov dril počinje onog trenutka kada ga braća, ne neprijatelji, već njegovi biološki čuvari bacaju u bunar. To je trenutak u kojem se horizontalna ravan postojanja potpuno urušava. U mraku te jame, on ne gubi samo slobodu, već i definiciju sebe. Prestaje biti "Jakubov miljenik". Postaje nevidljiv za sistem.

To je dril koji te pita ko si kada se tvoj socijalni ogledalni sistem razbije? Kada te oni koji bi te trebali voljeti izbrišu iz postojanja i ostave u čistoj ontološkoj praznini. Tu, u toj jezivoj tišini bunara, Jusuf uči prvu lekciju, da sve što je horizontalno jeste i propadljivo. Da bi se uspostavila apsolutna Vertikala, sve ostale potpore moraju biti uklonjene. Bog te ne "napušta" u bunaru, On te izoluje od iluzija da bi te pripremio za Stvarnost.

Jusufov boravak u zatvoru je drugi krug ovog drila. On čini sve "po zakonu", moralan je, odan, čak i u iskušenju sa Zulejhom bira princip (vjeru) umjesto (privremenog) užitka. I šta dobija? Tamnicu. Zaborav. Savremeni čovjek je programiran na "tržišnu logiku" pobožnosti: "Ja sam dobar čovjek, očekujem da mi se uzvrati istom mjerom." Jusufov dril razbija tu dječiju iluziju o kauzalnosti. On biva zaboravljen od strane čovjeka kojem je protumačio san. Taj zaborav nije greška u sistemu, već akumulacija duhovne snage.

Duhovna snaga nas uči da "kašnjenje" Božijeg odgovora nije ignorisanje, već kalibracija tvoje buduće uloge. Da je izašao ranije, bio bi samo oslobođeni rob. Izašavši kasnije, izlazi kao jedini čovjek koji posjeduje ključeve opstanka čitave civilizacije. Ovaj dril nas uči da tvoja vrijednost ne zavisi od toga koliko te se svijet sjeća, već koliko si sazrio u tami gdje te niko nije gledao.

Psihološki, Jusuf je arhetip cjelovitosti. On posjeduje "polovinu ljepote svijeta", ali ta ljepota nije estetska kategorija, to je simbol unutrašnje harmonije. Zulejha, koja ga pokušava zavesti, predstavlja našu glad za posjedovanjem te ljepote bez prolaska kroz dril. Ona želi Jusufa (rezultat), ali ne želi bunar (proces).

Jusufov odgovor: "Gospodaru, draža mi je tamnica od onoga čemu me one pozivaju", vrhunac je psihološke transformacije. On bira vanjsku skučenost da bi sačuvao unutrašnju prostranost. To je duboka poruka za modernog roba komfora, da Sloboda nije u odsustvu zidova, već u odsustvu unutrašnjih kompromisa koji ti prljaju dušu.

Veliki trik ovog drila je u tome što on ne prestaje na tronu. Jusuf, kao vladar Egipta, ne traži osvetu. On čak i svoju braću stavlja u novi dril. Zašto? Zato što je onaj ko je preživio bunar shvatio da je svijet samo "stakleni pod". Oni koji priču o Jusufu vide samo kao "happy end", propustili su dobar dio uvida. Jusuf na tronu je isti onaj Jusuf u bunaru, potpuno neovisan o vanjskim okolnostima. Njegova sigurnost više nije crpljena iz moći, jer on zna da je tron samo luksuznija verzija jame.

Današnji čovjek, izgubljen u digitalnom mraku i stalnoj potrebi za "lajkom" i validacijom, treba Jusufov bunar. Treba nam taj dril koji će nas podsjetiti da se istinski identitet ne gradi na onome što posjedujemo, već na onome što preostane od nas kada nam oduzmu sve osim daha.