Kažem da sam bio u šetnji s voljenim Emirom. Tako to kažem, jednostavno, kao da je stvar jasna. Ali onda se misao saplete o vlastitu sigurnost i zastane. Jesam li zaista bio s Emirom?

Emir je bio nasmijan. Emir je bio raspoložen. Emir me je slušao pažljivo. Sve su to tačne rečenice. Ali svaka od njih govori o jednom njegovom imenu. Nasmijani. Raspoloženi. Slušatelj. Pažljivi. A gdje je Emir?

Možda sam bio u društvu njegovih imena, ali ne i s njim lično. Jer ime je opis, a opis je slika. Lijepa, precizna, vještom rukom povučena, ali ipak slika. A čovjek nije slika. Čovjek je ono iza platna.

Imena su kao slojevi boje. Neka su svijetla, laka, gotovo prozirna. Neka su tamna, gusta, teška. Ali nijedno nije sama podloga. Nijedno nije platno. Emir nije ni nasmijani, ni ozbiljni, ni tihi, ni bučni. On je onaj koji sve to može, a možda i ne mora biti.

Zato je pretenciozno reći da sam bio s Emirom. Bio sam s njegovim imenima, njegovim pojavama. S onim što je u tom trenutku isijavalo iz njega. A on, original, portret koji se ne da do kraja uhvatiti, ostao je iza, kao kosmos iza riječi.

Zna li Emir ko je Emir?

To nije pitanje identiteta na papiru, niti zbir osobina, niti biografija. To je pitanje susreta sa samim sobom. Doći sebi ne znači smiriti se, već proći kroz slojeve imena, oguliti ih i ogoliti, jedno po jedno.

Čovjek mora zaroniti u sebe. Ne površno, turistički. Od imena smo satkani. Nosimo ih kao odjeću. Neka nam stoje, neka nas griju, neka nas štite, a neka i zavaraju. Ako su lijepa, njegujmo ih. Ako su ružna, poturčimo ih. Ulјepšajmo ih. Preimenujmo ih.

Belaj nastaje onda kada povjerujemo da smo mi sami to ime. Kada se zaključamo u jednu riječ i proglasimo je istinom. Tada prestajemo rasti.

Kosmos je iza imena. U tišini između dva opisa. U pogledu koji nije ni veseo ni tužan, nego samo prisutan. U slušanju koje nije uloga, nego otvorenost.

Možda je prava bliskost tek tada moguća, a ne kada se sretnu imena, nego kada se dva bića, makar na tren, oslobode i samo budu. Bez opisa. Bez potrebe da se objasne.

Možda, ali samo možda, tada ima mrva istine u izjavi da sam bio s Emirom.

Ne s njegovim imenom. Već s njim.

Put ka suštini i originalu vodi upravo preko imena, jer drugog prikladnog puta nema.