Ima dana kad nas vijesti slome. Ukoče. Ućute. A onda se pojavi ona jedna što te prodrma do kostiju i vrati vjeru u ljude.

Seudin Husić. Četrnaest godina. Četiri tumora na mozgu i još jedan, kao da nije dovoljno, iznad obrve. I ništa od toga nije sam birao. A ipak, danas ima nešto što vrijedi više od svega – nadu. Nije stigla ni iz bolnice, ni iz ministarstva, ni iz studija za političke spinove. Stigla je od ljudi. Od srca.

A bilo je kasno naveče, 17. maj. Predsjednik RS, Milorad Dodik, lično je nazvao čelnika udruženja "Humanitas". Bez šminke, bez PR-a, bez sastanaka. Samo pitanje: "Koliko fali?" I kad je čuo nije bilo: "Vidjet ćemo." Nije bilo "čekaj papir." Samo – "riješeno." Iz budžeta predsjednika, 102.000 KM. Taman koliko treba. I taman na vrijeme.

Ali, ruku na srce ova priča nije samo o njemu. Ovo je priča o svakom donatoru koji je dao ono što je mogao. Pet maraka? Veličina nije u cifri, nego u srcu. U deset dana – deseeeeet – narod je skupio skoro sve. Kap po kap, i eto rijeke. Kad je Dodikova uplata stigla, sve je bilo zatvoreno. Prva faza liječenja u Turskoj stvarna,dogovorena. Dijete ide. Bori se.

Nemaš tu šta puno pametovati. Nije ovo tekst za političku kolumnu. Ovo je vapaj majke koja više nije znala gdje da kuca. I odgovor naroda koji nije htio ostati nijem.

U vremenu kad se najviše čuje ko najviše galami, kad se mržnja širi kao plijesan, kad ti dan započne psovkama na društvenim mrežama, desi se ovako nešto. I ti zastaneš. I znaš nismo propali. Nismo svi otupjeli. Ima nas još, sa dušom, sa osjećajem. Sa ljudskošću.

Seudin ide. Neka ga Bog prati. Bit će teška borba, ali sada ima vojsku iza sebe.. I ako ništa drugo neka se ova priča prepričava. Neka bude podsjetnik da nismo nemoćni. Da se još uvijek možemo sabrati, kad je najvažnije.

I da... hvala. Svima. Svakom čovjeku koji je, makar mislima, bio uz Seudina. Jer nekad, iskreno, ne treba puno da se učini čudo.