Meka nije bila samo mjesto početka već i mjesto rađanja svijesti. Tamo se učilo, lomilo i čistilo. Ajeti su objavljivani da bi prvo promijenili način razmišljanja, a tek potom ponašanje, jer svako ponašanje bez korjenite promjene misli nije ništa drugo do obična dresura.

Zato je Meka poput glave.

U glavi se formira slika svijeta. Tu se ruše idoli, ne oni kameni, već mentalni: strah, komfor, ego i iskrivljene hijerarhije vrijednosti. U Meki se nije tražilo hitno građenje sistema, već duboko razumijevanje Istine. Tražilo se da ljudi spoznaju šta i zašto, prije nego što krenu na kako. No, znanje koje ostane samo u glavi je nedovršeno.

Medina je bila spuštanje tog znanja u prsa. U srce koje nosi teret, a ne samo informaciju. U Medini je ono što se znalo postalo življena stvarnost. Tu se razlučilo ko je zaista razumio, a ko je samo slušao. Srce je, naime, mjesto gdje istina prestaje biti ideja i postaje obaveza.

U Meki si mogao reći: „Vjerujem.“ U Medini si morao pokazati šta to znači. U Mekki si učio o bratstvu. U Medini si dijelio odgovornost, imetak i sudbinu. U Meki si znao da je pravda vrijednost. U Medini si morao biti pravedan i onda kada ti je najteže.

Ipak, srce nije krajnja stanica.

Srce koje samo osjeća, a ne pokreće, postaje tek sklonište od stvarnosti. Prava Hidžra se ne završava u emociji, već u djelu. Ono što se spustilo iz glave u srce, mora iz srca izaći u pokret, u dosljednost i praksu koja traje i onda kada entuzijazam splasne.

Hidžra je proces: misao koja se oblikuje, srce koje je prihvati i pokret koji je potvrdi.

Danas, čini se, imamo previše Meke, a premalo Medine. Previše znanja koje se ne spušta u prsa i previše osjećaja koji se ne pretaču u akciju.

Učimo, slušamo i razumijemo, ali ostajemo na sigurnoj distanci od stvarne promjene.

Prava Hidžra uvijek nosi rizik. Rizik da izgubiš stari komfor. Rizik da te znanje obaveže. Rizik da više nikada ne možeš živjeti suprotno onome što znaš.

Svi mi imamo svoju Hidžru, ne onu iz historijskih knjiga, već onu u sebi. Put iz Meke u Medinu, iz glave u srce, a potom iz srca u svakodnevni život. Sve dok se taj put ne pređe, ostajemo samo putnici koji savršeno poznaju mapu, ali nikada ne kreću na put.

Istina je jednostavna: Put se ne dokazuje poznavanjem mape, već hodanjem.