Spremam se za svoj rođendan, a manje od mjesec dana ostalo je do tog dana koji, iako dolazi brzo, nosi sa sobom pomalo tjeskobnu mješavinu uzbuđenja i nostalgije. Rođendan, taj dan kada bi svi dolazili, svi bi bili sretni i veseli, donoseći poklone, osmijehe i ljubav. Sada, sve to ima težinu, kao da je taj dan samo podsjetnik na to koliko smo se promijenili, koliko su se promijenile stvari koje su bile tako jednostavne. Nekada sam s nestrpljenjem čekala da me netko iznenadi, da svi budu tu, ali sada, rođendani su ispunjeni tišinom. Odrasla sam, a s odrastanjem dolazi i spoznaja da vrijeme ne možeš vratiti, i svaki prošli dan samo je još jedan trag na tvom licu, u tvojoj duši, u tvojim mislima.

Na svom mobitelu, u tišini, bez mnogo misli, otvaram stranice butika. Gledam haljine, ali to nije samo traženje odjeće , to je potraga za nečim više, za nečim što će obuhvatiti sve osjećaje koje nosim u sebi tog dana. Hoće li biti duga, ona koja bi me nosila kao vjetar kroz ravnice, poput snova u koje sam gledala kad sam bila dijete, ona koja bi plesala oko mene svaki put kad bih se okrenula? Haljina koja nije samo komad tkanine, već i komadić mog srca, koji bi ujedinio prošlost i sadašnjost? Ili će biti kratka, klasična, ona koja bi odražavala ozbiljnost koju osjećam u sebi, kao da sam prešla prag nečega, odrasla, bez naznaka onog djeteta koje je nekada maštalo o svemu? Možda zelena, poput trave koju sam voljela, ona koja bi podsjećala na svaki korak koji sam prošla, ili bijela, kao snijeg koji prekriva svijet i briše bol, čisti srce i um? A možda nijedna od njih. Možda nijedna haljina nije dovoljno dobra da nosi sve te osjećaje.

Ne mogu da se odlučim. Svaka haljina nosi dio mene, ono što sam bila, ono što želim biti, ono što osjećam u ovom trenutku. Jedna je podsjetnik na sve nevine snove, druga na odgovornost, na hrabrost da koračam naprijed. I nijedna nije samo haljina , svaka je komad priče koju još nisam ispričala, komad života kojeg još uvijek oblikujem.

Ove boje, ove haljine, zapravo su bile izvor mojih dubokih misli Hoću li uopće ikada ponovno biti ta djevojčica koja je samo maštala o haljini, o onim jednostavnim željama, o ljubavi i pažnji koju je davala cijeli svijet?
Sada, svaka odluka nosi sa sobom osjećaj da nešto gubim, da se ne mogu više vratiti u onu prošlost.

U mom prostoru, sve je tiho osim zvuka šoljice čaja koja lagano ispušta paru na stolu. U tom trenutku, mama me doziva iz druge sobe, njezin glas blagi i pun ljubavi, kao uvijek. „Dođi u sobu, imaš tu u kutiji puno stvari, vidi hoćeš li nešto pokloniti“, rekla je. Ta rečenica je, iako jednostavna, nosila sa sobom težinu prošlih godina. To nije bio samo poziv na čišćenje, to je bio poziv na povratak u prošlost, u djetinjstvo. Mama, koja je bila moje utočište, moj siguran prostor, sada, svojim riječima, poziva da ponovo uronim u uspomene koje me sve više muče.
Sjećanja su postala teža, pomalo su hladna, pomalo su bolna. Koliko je samo puta ona u mojim mislima bila moj oslonac? A sada, kroz tu pozivnicu za povratak, osjećam hladnoću prošlih dana koji više nisu tu, koji su zauvijek prošli.

Ušla sam u tu staru sobu, koja mi je sada izgledala kao stranac, a opet kao dio mene, dio mog svijeta.
Prvi trenutak je bio ispunjen mirisima, mirisima koji nisu nestali, ali su zauvijek ostali zarobljeni u tim zidovima. Leptir naljepnica na zidu, i prvi pritisak na mom stomaku kad sam se sjetila da je tu bio prvi trag mog djetinjstva. I onda, otisak ruke crvenom temperom na zidu, sve se činilo tako blisko, a opet, kao da je bilo prije cijele vječnosti. Taj miris stari, prašnjavi, sve u toj sobi kao da nosi težinu godina koje su prošle. Leptir, simbol slobode, sada izgleda kao podsjetnik na sve ono što smo zaboravili u trci za odraslim životom.
Otišao je dio mene koji je bio sretan, koji je vjerovao u čuda. Onda, crveni otisak ruke na zidu, koji se smjestio kao podsjetnik na trenutke kada nisam znala za brige. A sada, ta ruka mi djeluje daleko, kao da sam je ostavila tamo, daleko od onog djeteta koje je bilo toliko sigurno u svemu.

Na stolu, pred mojim očima, bila je zbirka predmeta koje su tvorili moji prvi dani, moji prvi snovi. Stare dječije enciklopedije, muzička kutija s balerinom koja je plesala kad god sam bila tužna, uvijek su bile tu da me tješe. Medo plišanac, Miki, čiji je miris još uvijek bio prisutan, i koji me uvijek podsjećao na bezbrižnost djetinjstva, činio je da srce zaigra. Sjedam na krevet, uzimam drvenu kutiju koja je stajala na polici,dok sam brisala malo prašine sa nje.
Otvorim je polako, a onda, kao da cijelo moje djetinjstvo izlazi iz nje u naletu emocija, ispunjavajući sobu prisjećanjima koja nisam znala da mi nedostaju.
Ti predmeti nisu samo predmeti. Svaka enciklopedija, svaka melodija iz kutije, svaki nacrtani crtež, sve je to bilo simbol ljubavi koju sam primala, bila su točno ona vremena kad su roditelji još uvijek vjerovali da sam bila njihova beba.
A sada, gledajući to, osjećam da sam to sve izgubila.
Sve mi nedostaje, a srce boli jer znam da to više neću moći ponovo proživjeti.

Prvo što mi je zapalo za oko bio je plišanac zeko, plišanac kojeg sam dobila onog trenutka kada sam izašla iz porodilišta. Zeko je bio moj prvi prijatelj, onaj koji je uvijek bio tu za mene, čak i kada nisam znala što točno osjećam. Bio je mekan, topao, i uvijek je davao osjećaj kao da nešto govori ,kao da je znao sve što nisam mogla reći.
Stavljam ga na stranu, osjećajući duboko u sebi, da je to samo početak. Taj zeko, koji je dolazio u trenutku kada sam bila mala djevojčica, sada mi čini srce teškim jer znam da to dijete više nije tu.
Svi moji osjećaji sada se rasplinjuju, svi moji nesvjesni strahovi i tužna spoznaja da više nemam nikoga tko će me voljeti poput njega.

Zatim ugledam moju prvu Barbiku. Sjećam se tog trenutka kada sam je dobila .
Duga plava kosa, roze haljina koja je bila kičasta, ali to nije bilo važno tada.
Uz nju su tu bili CD-ovi s crtićima:
Fifi, Mumijevi, Nodi, bajke koje su oblikovale moje najljepše godine. Pomislila sam, ko bi rekao da će moje cijelo djetinjstvo stati u jednu kutiju, običnu drvenu kutiju, kutiju koju ću nositi sa sobom u svom srcu. Barbika je bila moja ideja o savršenstvu, o svijetu u kojem ništa nije bilo pogrešno, u kojem je svaki trenutak bio pun nade i osmijeha. Ali sada, gledajući je, osjećam samo tugu. Taj svijet savršenstva nestao je zajedno s njom. Nema više tih bajki, nema više tih laži o savršenom svijetu.

Krenula sam polako vraćati stvari u kutiju, no tada, iz nje je ispao list papira. Uzela sam ga u ruke. Na njemu je bio crtež, crtež koji sam nacrtala sa pet godina. Na njemu su mama, tata, moja sestra koja je tada bila beba, i naš pas Mrvica..Zamišljam njih, tu, svi zajedno, na tom crtežu,sa velikim osmijehom na licu.Kraj nas naša kuća,i stara bašča.
Mrvica je bio mali pas, toliko mali da je izgledao kao mala mrva, pa smo ga tako i zvali. Na nebu je bilo veliko sunce, a oko nas cvijeće ,cvijeće koje nije bilo samo ukras, već simbol svih onih sretnih dana. A sada, to cvijeće mi je samo podsjetnik na to koliko je bilo kratko, koliko su te godine prošle u trenu, bez da sam shvatila,tu prolaznost.Taj crtež mi je donio bol, jer znam da to nikada više neće biti isto. Sve to je sada samo uspomena, stvarnost je daleko.

Osjetila sam nalet emocija, suze su bile na dohvat ruke. Taj crtež, taj trenutak, sve se činilo tako jednostavno, a opet, tako nekako,brzo prolazno.
I shvatila sam u tom trenutku, shvatila sam da želim pokloniti. Poklonit ću sve ove stvari, sve ove uspomene, djevojčici kojoj želim da ima djetinjstvo poput mog. Djetinjstvo koje nije opterećeno brigama, djetinjstvo puno ljubavi, igara i sreće. Poklonit ću joj svoje suze, svoju tugu, ali i svo to zlato koje nosim u srcu. Jer, tko zna, možda će ona imati ono što ja više nemam onu nevinu radost koju donosi djetinjstvo, onu ljubav koja ne pozna
je bol.

Ali u meni je ostala čežnja. Čežnja da se vratim u to vrijeme tog crteža, u vrijeme kada je sve bilo jednostavno i sigurno. U vrijeme kada sam, gledajući crtiće, osjećala toplinu doma, jer pored mene su uvijek bili moj medo i moj zeko. U njihovom društvu nikad nisam bila sama, a sada, sada bih dala sve da još jednom mogu sklopiti oči i osjetiti tu sigurnost djetinj
stva.