Nekako sam u svim svojim teškim danima voljela da budem sama, tačnije počela sam to da radim, s vremena na vrijeme, onda kada sam osjetila da je došao momenat u kojemu sam zapravo dio ljudi, ali opet sama, sa sobom i svojim mislima, sa knjigom ili biciklom, zavisi šta mi je u tom trenutku bilo nagodnije.

I sa vremenom sam shvatila koliko je u suštini lijepo povremeno imati takve trenutke, u kojima si sam sa sobom, jer baš tada tražiš svoj put. A, onda kada ga pronađeš, a hoćeš, jer nemaš nikoga kao distrakciju da te pita "da li si siguran?" možeš pomoći i drugima da pronađu onaj svoj, drugačiji, ali njihov. Ili, da im poslužiš kao putokaz, nije ni važno, ali je sigurno da kada imamo sreću u sebi, uvijek možemo i drugima pomoći da istu pronađu. Jer sreća je sreća. Svi teže ka istoj, a opet svi joj daju drugačiju ulogu.

Međutim, kako sam se sve više voljela 'izolovati' tražeći neki svoj smisao, svrhu, ali i odgovore na mnoga pitanja, počela sam praktikovati različite načine samovanja, gdje su neki podrazumijevali i prelazak većeg broja kilometara, kako bih određenu lokaciju i zamisao pretvorila u polje rasta i razmišljanja.

I, budući da je moj krug prijatelja poprilično veliki, na čemu sam itekako zahvalna, uvijek sam nailazila na razumijevanje i podršku sa njihove strane, a ponekad i traženje savjeta kako baš nadoći na ideju, ali i "dići se" i napraviti neku lijepu priču i stvoriti svrhovit trenutak sam sa sobom. A, nevjerovatno je koliko puno ljudi jednostavno ovisi o drugima, kao da se plaše da ne ostanu bez zraka, ako ostanu bez drage osobe. No, o tome nekom drugom prilikom. Ali, mnogim kolegama, poznanicima, prolaznicima koji su sve samo ne slučajno dio naše životne priče u određenom trenutku, ja sam bila čudna.

I koliko god da sam od svih tih ljudi tražila objašnjenje za epitet čudan/normalan/običan, nikada nisam dobila nikakvo objašnjenje, pa čak ni definiciju, bez obzira ko se, nekada, dosjetio nešto definisati kao takvo, već isključivo onaj odgovor "pa znaš...". Ma šta to treba da znam? Da neko treba meni da bude čudan, a da mi je normalno što se ja uopće to pitam ili nečije izbore i postupke posmatram ili komentarišem. Hvala, ali ne hvala.

Jer zaboravljaju ljudi da je pouzdanje u sebe bolje od napada na društvo. A, pouzdanje u sebe ne može bez pouzdanja u Onog koji ti to isto i usadi u srce. Tačnije spoznaju kojim putem da hodiš da bi izgradio i to (samo)pouzdanje. Jer, račun ćemo polagati za sebe, kao individuee, a ne za društvo. I, meni je mnogo draže da kroz sve životne divove krčim svoj put sama, nego da živim na krilima milosrđa društva koje je sve samo ne milosrdno.

I ne, ne kažem da sve trebamo raditi sami ili da trebamo težiti samoći u tolikoj mjeri da nam društvo nekada postane teret, naprotiv, to ni u kojem slučaju i ne ide uz moj karakter. Ovaj koji voli ljude, zajednicu i trenutke u kojima kolekciju uspomena možete obogatiti samo sa svojim, pravim, ljudima, onima koji zapravo i jesu zajednica, a ne samo opet ta neka definicija zajednice kao takve. Jer zajednica je dijeljenje, a bez dijeljenja je teško i življenje. Ali, kažem i sigurna sam da trebamo naučiti biti sami sa sobom, da moramo znati kako, u svemu, samo sa sobom, i da je mnogo životnih puteva potrebno krčiti bez dijaloga. Pa i onda kada zalutamo, moramo biti svjesni da je to samo jer smo odlučiti ne pokušavati biti bilo ko drugi.

I tako krčeći svoje puteve, tražeći svoje sreće i oaze pripadanja i mira, sve više sam se vezivala za Svevišnjeg kroz povezivanje sa sobom samom. Sve više sam počela da se osmjehujem na pitanja poput "Hoćeš li moći sama" ili "Koga imaš ovdje?", jer sam znala i da mogu sama, ali i da nemam nikoga baš zato jer imam sve. Kada sam pustila sve, pronašla sam sebe, a vratila se Njemu.

A, blagodat koju sam dobila spoznajom da usamljenost ne osjećam čak i kada sam najtužija, ne može zamijeniti niti nadoknaditi ijedna ljudska prisutnost. I kako onda da shvatim, a kamoli pružim odgovor onima čija srca su tako hrsuzna i tvrda da su svjesni svega samo ne jedine prisutnosti koja je uvijek tu?! Pored naše žile kucavice. One bez koje ne možemo ni da dišemo.

Zato, sve što zamisliš za sebe, a što je uputnom došlo do tebe, znaj da možeš i da ostvariš. Jer imaš podršku koju ni najjača dunjalučka vojska ne može uništiti.

I cijeni svoju samoću, ne osjećaj se čudno tamo gdje svi imaju nekoga, jer možda jedino ti, na tom mjestu, imajući samo sebe, imaš ono što ni prisustvo nekome najdraže osobe na svijetu ne može nadomjestiti. Uvijek i svugdje budi svjestan da imaš Njega.