Veliki pozdrav dragi čitaoci, vaš najdraži online babuka je tu sa novim blogom. Razmišljajući o tome koliko je vjera pozitivno uticala na moj život padaju mi na pamet brojne stvari. Donijela je mir, disciplinu, nadu, ali možda jednu od najvećih promjena je takozvano “omekšavanje” srca. U suri El En'am, u ajetu 125, Allah dž.š. kaže: “Onome koga Allah želi uputiti – On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga želi u zabludi ostaviti – On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti. Eto, tako Allah one koji ne vjeruju bez podrške ostavi”. Ali šta to zapravo znači? Kako jedan poetski termin kao što je “omekšavanje srca” pojasniti?

Siguran sam da ljudi koji su prošli sličnu promjenu tačno znaju o čemu je riječ, ali kako objasniti onima koji to nisu osjetili. Omekšavanje srca prethodi učvršćivanje ili kameno srce. Znači, srce koje ne osjeća, u kojem nema emocija, ljepote, empatije i ljubavi. Po islamu, takvo srce postaje kada se čovjek udalji od Boga, a samim time, omekšavanje nastaje kada se čovjek počne vraćati Bogu.

Period kada sam bio najviše udaljen od Boga je kada sam najviše radio, bio uspješan u karijeri, ali u isto vrijeme, bio nezadovoljan. Nisam se pridržavao savjeta koje nam je Bog ostavio kao uputu, i ne samo da ih se nisam pridržavao, nego sam ih kršio, te radio stvari koje su po srce bile destruktivne. To je rezultiralo nekom uspjehu i zaradi, ali nikada zadovoljstvu. Budio sam se sa napetošću i anksioznošću. Od samog jutra sam bio nervozan, napet i nesretan. Pripisivao sam to stresu, umoru, nespavanju i slično. Govorio sam da je to samo period, i kad prođe frka, proći će i nervoza. No projekti su prolazili, a nervoza i napetost je ostajala. Nezadovoljstvo je raslo, pa sam se jednog jutra zapitao: “Pa neću se valjda ovakav buditi do kraja života?! Ako je to taj život onda čemu sve ovo?”. Postajalo je sve teže radovati se uspjesima i trenuci kada sam osjećao sreću su kratko trajali. Entuzijazam i radost, sa kojima sam se prije budio, su potpuno nestali i bilo je sve teže naći razlog zašto uopšte ustati iz kreveta. No kako kažu, noć je najtamnija pred zoru, i sve je to vodilo nečemu boljem. Desio se povratak vjeri i temeljita promjena.

Danas kada gledam unazad, mogu reći da za promjenu nije trebalo dugo. Rezultati su uslijedili u svega par dana i počeo sam da osjetim kako moje srce mekša. Dugo vremena mi je trebalo da izdefinišem taj osjećaj. Bio mi je poznat i znam da sam ga u životu osjetio prije, ali kada i gdje!? Razmišljanja su me vratila u djetinjstvo i dane kada sam po prvi put budio sa velikim uzbuđenjem. Svaka osoba taj osjećaj veže za nešto drugo, ali za djecu su to lijepa putovanja kojima su se danima unaprijed radovali. Kao na primjer, odlazak na ekskurziju ili na more. Ili bitni datumi kao rođendan, praznik ili posjeta dragih članova porodice, ili čak susret sa prvom simpatijom. Za mene je to bila moja prva fudbalska utakmica sa lokalnim klubom. Istrčati na teren u dresu je bio moj prvi javni nastup i tada sam prvi put osjetio uzbuđenje i tremu. Budim se, dakle, na sunčanu subotu, otvaram oči i automatski mi um javlja da je ovo poseban dan. Isti čas oko srca osjetim toplotu i uzbuđenje. Skačem iz kreveta sa velikom radošću koju ne osjetim inače kada je obični školski dan. Pakujem torbu za tekmu i već sam spreman.

E to je taj osjećaj koji sam okusio kao klinac koji se godinama kroz život neprimjetno gubio, a koji je vjera povratila. To je zapravo mogućnost da se dječački raduješ sitnicama i lijepim stvarima. Da se budiš se euforijom i toplotom oko srca. Sretan što si se probudio zdrav i započeo novi dan. To je ono što moje skamenjeno srce nije moglo, jer za kameno srce su i najljepši trenuci i najveći uspjesi samo još jedan završen zadatak.