Biram Plenum, mjesto gdje se glas najtišeg čuje.
Od samog početka pisanja na Plenumu, pa sve do danas, nikada nisam htio sakrivati emocije.
Kako svijet sve više napreduje, a ljudi okolo nas postaju bahati, uvidio sam potrebu da malo više stavim naglasak na mentalno zdravlje i predočim svima Vama i svoje borbe.
Kroz Plenum upoznaš predivne autore, ljude koje nikad nisi vidio prije a pruže toliku podršku u svemu.
Sanda, Lejla, Nejla...
Zašto kažem da je ovo glas najtišeg?
Pa upravo zato što je Plenum moj način izražavanja, vjerujte probao sam i sa ljudima - razlika je ogromna.
Ljudi nisu slušali.
A za Plenum se i ne sekiram, osjećam da će baš moj članak pomoći nekom tamo koga i ne znam.
U glasnom svijetu, gdje svi pričaju, ja biram Plenum da pričam o sebi, o svojim problemima, o društvenim problemima, izdajama, maskama...
Zamislite da ste rame uz rame sa velikim kolegom Adnanom, rame uz rame sa velikom Lejlom, Sandom, Benjaminom...
Nema razlike, svi smo ljudi iako smo autori.
I na kraju biram Plenum jer se na njemu moj glas čuje, moj glas se vrednuje i osjećam pripadnost.
Kao neko ko je oduvijek volio pisati, da l poeziju, da l svoje misli ili svakodnevne događaje, Plenum mi je podario prostor da se to sve ostvari.
I jednostavno, koliko god teško bilo Plenum je tu da zabilježim te trenutke, trenutke kojih bi se drugi vjerovatno stidili...
Plenum ima dušu, slobodu pisanja i najvažnije - predivan community koji će pomoći u podne, u ponoća.
Hvala navedenim kolegama koji mi iz dana u dan donose još veću želju za pisanjem i hvala Aljoši, Džejli, Dalili, Adili bez čije podrške vjerovatno ne bih dogurao do ovdje.