Postoje životi koji se ne mjere godinama, već iskušenjima koja su podnijeli i svjetlošću koju su iza sebe ostavili. Životopis šejh hafiza Mustafe ef. Mujića je upravo takav, autentična bosanska drama o siročetu koje je postalo duhovni stub naroda, o muhadžiru koji je u svakom izgnanstvu gradio dom vjere.

Rođen 15. maja 1910. godine u Rogatici, Mustafa je rano osjetio gorčinu gubitka. Majku Fatimu nije ni zapamtio, a otac Osman, povratnik iz Prvog svjetskog rata, ubrzo je preselio. Odrastajući pod okriljem dede i nane, kojima je hizmetio do zadnjeg daha, Mustafa je rano naučio šta znači odgovornost i plemenitost. Dok je završavao Rogatičku medresu, radio je u pekari mijeseći hljeb za tijelo, dok je u srcu pekao ljubav prema znanju.

Životna saputnica mu je postala Hasnija Bahtanović, žena lavljeg srca koja je sa svega 16 godina ušla u brak i podnijela nezamislive terete. Od sedmero djece, troje (Osman, Mulija i Hajrija) preselilo je u djetinjstvu, ostavljajući rane koje samo duboki iman može zacijeliti.

Njegova porodica je bila simbol stradanja bosanskog muhadžira. Dok je on bio vojnik na Kosovu, Hasnija je u izgorjeloj kući, hraneći djecu jedinom ogrom koju je imala, preživljavala glad. Kasnije, u okrutnim jesenjim danima bijega iz Karačića ka Sarajevu, Hasnija i kćerke Fatima i Nura za dlaku su izbjegle strijeljanje, zahvaljujući čudu i nepoznatom čovjeku koji ih je usmjerio u kukuruzišta dok su iza njih odjekivali plotuni.

U jeku Drugog svjetskog rata, dok je radio kao imam na Bistriku, Mustafa ef. je za nevjerovatnih osam mjeseci naučio Kur’an napamet. Dova za hifz proučena mu je u Carevoj džamiji, označivši ga kao čuvara Allahove riječi u najmračnijim vremenima.

Ipak, najduži i najplodniji dio njegovog života vezan je za Palež kod Kiseljaka. Tamo je od 1946. godine živio životom istinskog pobožnjaka. Dvije godine se cijela porodica pokrivala jednim kaputom i jednim pokrivačem. Plata je bila u naturi, od onoga što bi seljani sabrali, ali šejh hafiz nikada nije posustao. Svaki dan, osim petka, satima je podučavao djecu, izvodeći generacije vrsnih učača Kur’ana.

Njegov rad bio je nezaustavljiv. Čak i pod pritiskom komunističkih vlasti, tajno je pripremao kandidate za imamske ispite, izvevši preko 30 učenika i 5 hafiza, među kojima i svoju kćerku Nuru.

Presudni duhovni trenutak bio je susret sa šejhom Muharemom Lemešom, koji je u mladom imamu prepoznao "velikog čovjeka". Kada je šejh Lemeš preselio 1955. godine, Mustafa ef. je postao njegov nasljednik, od kada u narodu slovi kao Šejh hafiz sa Paleža.

Posljednje godine proveo je u Visokom, pretvorivši Pertačku džamiju u centar duhovne žeđi. Ljudi iz cijele Bosne hrlili su na njegove zikrove i vazove. Govorilo se da je šejh hafiz davao odgovore na pitanja koja niko nije stigao ni postaviti, to nije bilo znanje iz knjiga, već nadahnuće darovano srcu koje Gospodar voli.

Preselio je u ponedjeljak, 12. jula 1999. godine, upravo nakon podnevskog ezana. Ukopan je pored svog šejha u Gračanici, ostavivši iza sebe oporuku koja najbolje oslikava njegovu dušu: „Pozivam zetove, komšije, prijatelje i ahbabe da mi halale, a ja svima halalim“.

Šejh hafiz Mustafa ef. Mujić bio je živi dokaz da se kroz dunjalučke oluje može proći uzdignute glave, ali spuštenog pogleda iz poniznosti prema Stvoritelju. Njegov život, sličan poslanikovom putu siročeta i muhadžira, ostaje nam kao ibret da je ovaj svijet samo "časak" kojeg treba iskoristiti u pokornosti Milostivom.

Neka mu se Uzvišeni Allah smiluje i podari mu najljepši stepen u Džennetu. Amin.