To što je neka priča lijepa, ne mora da znači da je ujedno i istinita… Jeste li se ikada zapitali koliko je laži u lijepim i srećnim, a koliko istine u ružnim i tužnim pričama? To ne znači da su sve ružne priče istinite, a sve lijepe lažne, već poziva da o njima promislimo na drugačiji način od onoga na koji smo navikli i u krajnjem, da sagledamo realnost života. A realnost je takva da nas uvijek prevari i čini da ne vjerujemo svojim očima i ušima.

Sasvim je sigurno da ima lijepih i srećnih priča koje su istinite, kao i ružnih i tužnih koje su lažne. Ali izgleda da je zakon prirode takav, da u svemu zaista stvarnom mora da postoji određena doza suprotstavljenosti, neusklađenosti, rivaliteta, začkoljice iliti cake, da bi se održalo. Sve je to ono što se na prvi pogled nikada ne otkriva, ali kada se otkrije, toliko često nas odbije… I to je dokaz da još uvijek nismo na stupnju razvoja koji prihvata vrline i mane kao jednu nužnu cjelinu i ne osuđuje ih. Previše lijepe priče su obično samo utopija; previše ružne su, opet, neka druga krajnost. Zapitajmo se ponekad o pogubnosti jednog i samo jednog obrasca na duže staze: u šta stasaju ljudi gajeni na suviše lijepim, a u šta oni gajeni na suviše ružnim pričama? Sve je to prilično širok pojam i obuhvata razne životne aspekte.

Recimo, šta reći o predizbornim kampanjama političara, u kojima priče obično završe kao – prazne? Umjesto njih se uvijek dešava nešto drugo, za shvatanje čije suštine treba malo vremena i mozak sposoban da promišlja. Pa onda, šta reći za čudesni svijet reklama, koje su tu da nam neki proizvod pretvore u lijepu kupoprodajnu priču, a isti ne mora baš uvijek da bude onako kvalitetan kako je predstavljen? To ostavlja zadovoljnog (pre)prodavca, a ogorčenog kupca.

Gdje su nam, potom, oni muževi i žene što su se do braka zaklinjali na štošta pored vjernosti, a od braka sve to vremenom, polako ali sigurno – gazili? Takvi glume sreću i sklad pred svijetom – ali oni nisu realni i pravi. Dakle – samo glume. Još ako i djecu imaju – pa njima su takav život napravili da počnu vjerovati da jesu ono što zapravo nisu, i da nisu ono što stvarno jesu. I da žive u lažnim slikama sebe samih. Takva djeca ili su prepuna sebe zbog nesigurnosti, ili smatraju da ništa ne vrijede, tj. imaju preintenzivan osjećaj inferiornosti. U oba slučaja, život „iz krajnosti u krajnost“ je vrlo iscrpljujuće iskustvo.

A oni što pričaju lijepe priče samo da bi odvukli u krevet? Svi ćute i kriju se, kao da nisu ništa krivi.

A šta je sa bajkama za laku noć – neizostavnim dijelom našeg djetinjstva – za koje shvatimo vremenom da u životu ič ne piju vodu? Ko će da nam plati sva ta silna razočaranja? Legitimno je misliti da takav sef sa toliko para na ovoj planeti ne postoji. Možda ga neko i izmisli, nekad…

Šta ćemo sa onime čime su nam roditelji i ostala rodbina punili glave u djetinjstvu i mladosti? Tek tu je vidljiva različitost naših mozgova. Neki su, prema tome, i danas u Kosovskom boju – Miloši Obilići koji tuku careve Murate – i to im je životni smisao. Pa onda ima i onih što su pored silne akademske karijere i dalje suštinski ljudski primitivci i oni što odoše u grad, a selo iz njih nije izašlo.

Kako razumjeti one što su od silne roditeljske ljubavi i brige i imanja svega što im je potrebno u obilju – postali odvratni, nadobudni, samoživi, detaljisti, čistunci, preosjetljivi na sve? Posebno su teški oni čiji su bližnji samo glumili ljubav i brigu, a iza toga je bila vidna i osjetna neka druga namjera – bila ona hladnokrvnost, sebičnost ili zlostavljanje. Kako takvima objasniti da u životu nije sve tako crno? Jako teško, jer taj obrazac s njima ostaje dugo godina – ako ikada u životu dožive šta je prava ljubav i sreća, a da ih ne „uprskaju“. Jer – njima je to normalnost. Ima i onih što su pored svih nedaća nasmijani i šire ljubav. Ali to ne treba da zavara. Jedno smo na ulici, a drugo u svojim kućama. I većina nas ima svoja četiri zida, u kojima isplače ono što je pred drugima odsmijao. Baš zato što smo navikli da lažemo jedni drugima da smo dobro kad nismo. Ta laž je najpoznatija, ali i najpogubnija po zdravlje. Osim onih koji nemaju… a ima i takvih.

No, da s ovako teške teme pređemo na jednu malo lakšu. Rekoše da je korona smrtonosan virus, pa nas uplašiše i udaljiše jedne od drugih. Sada je već dovoljno vremena prošlo da se jasno vidi da je to bio samo eksperiment opšte poslušnosti, ali i ulazak u novo digitalno doba – uvod 5 G mreže na sva moguća vrata, a s tim i rada od kuće. Koji je, budi rečeno, u Americi počeo davno prije. Evropa i Azija su, dakle, odlučile uz pomoć virusa da više ne kaskaju. Rekoše i to, da je rat u Jugoslaviji mogao vrlo lijepo da se izbjegne. Ali, narod je spavao. I bio je poslušan. Ako su uopšte poslušnost i spavanje u takvim okolnostima pozitivne osobine i stanja.

Zajedničko prethodno rečenom je da je nas ljude tako lako prevariti, a postoji nekolicina iste vrste koja nas isto tako lijepo (a za sebe profitabilno) vara. Mi to ne vidimo, ili ne želimo da vidimo.
A zajedničko cijelom ovom tekstu je da istinitost priče zavisi od namjere pripovjedača, ali i od reakcija slušalaca; dok ljepota priče zavisi od njenog dalekosežnog učinka. To je nezamjenjiva formula.

Njoj se mogu dodati, gledajući netremice stvarnosti u oči, još samo stihovi koji slijede; malo vulgarni, ali sasvim realni. Do dana današnjeg nisam sigurna jesam li ih čula samo od svoje babe ili od drugara kao šalu, ili stvarno postoje u narodu. Uglavnom, dobro sam ih zapamtila, a to znači da su mi isplivali iz dubine mozga pri smišljanju ovoga teksta. Zasigurno gađaju u srž ljudske potrebe za pričom i opisuju realnost života. Skreću pažnju da nije svaka priča suvisla i u našu korist, i da je ćutanje ipak zlato:


„Pričam ti priču
Đe goveda riču
Đe krave seru -
Tebi za večeru.“


Ostavljam vas da mislite malo o njima.