Ramazan nam se bliži, i dok gledam kroz prozor u večernje svjetlo koje polako nestaje iza horizonta, osjećam onu poznatu toplinu u srcu ,iščekivanje nečega svetog, nečega što dušu ispunjava mirom kakav se rijetko osjeti. Ovaj mjesec nije samo post, nije samo odricanje od hrane i vode, on je mnogo više od toga ,prilika da se vratim sebi, da pronađem onu unutrašnju tišinu koja se u svakodnevnoj buci često izgubi. Ramazan me uvijek podsjeti koliko su jednostavne stvari najljepše , gutljaj vode nakon dugog dana, miris vruće pogače na iftaru, blagi šapat dove u kasnim noćima dok svi spavaju, a samo On i ja ostajemo budni. Kad se probudim na sehur, u kući vlada posebna tišina, ona koja nosi spokoj i toplinu. Svjetlo lampe baca meke sjene po zidovima, a miris čaja se širi iz kuhinje. Dok sjedim za stolom, s porodicom razmjenjujem samo poglede, jer riječi su suvišne ,svi znamo koliko je ovaj trenutak poseban. Posljednji gutljaj vode prije nego što začujem ezan nosi u sebi nešto sveto, nešto što me podsjeća da ulazim u još jedan dan strpljenja, iskušenja, ali i neizmjerne sreće. Kako dan odmiče, svijet se usporava, ljudi postaju nježniji, tiši. Osjećam kako mi svaki trenutak pruža priliku za zahvalnost , svaki udisaj svježeg zraka, svaki osmijeh, svaka zraka sunca koja mi dotakne lice. Glad mi ne smeta, žeđ me ne muči, jer u meni raste osjećaj mira koji ne mogu opisati riječima. Ramazan me uvijek nauči da sreća nije u onome što imam, već u onome što nosim u sebi ,u blagosti, u saburu, u spoznaji da ništa na ovom svijetu nije samo po sebi dato, već je dar. A onda, kada sunce počne zalaziti, kada u zraku osjetim onu posebnu težinu pred iftar, srce mi ubrzano kuca. Stol je postavljen, miris hurmi i somuna širi se po kući, a svi oko mene iščekuju onaj prvi trenutak spasa. Kad ezan prekine tišinu, uzimam gutljaj vode i osjetim olakšanje koje ne mogu uporediti ni sa čim drugim. Prvi zalogaj hrane nije samo potreba, to je nagrada, to je osjećaj ispunjenosti koji dolazi tek kada čovjek shvati koliko je malo potrebno da bi bio sretan. Ali ono što najviše volim u Ramazanu jesu noći. Kad krenem na teraviju, osjećam neku neopisivu sreću u srcu , hodam lagano prema Džamiji, udišem miris noći, slušam šapat vjetra koji nosi mir. Kad kročim na mekanu serdžadu kad se utopim u redove ljudi koji su, baš kao i ja, došli pronaći smiraj, sve brige nestaju.
U tim trenucima, kada se svjetla džamije stope s noćnim nebom, kada svi glasovi utihnu osim onog jednog koji uči, osjetim nešto što ne mogu opisati , samo znam da tu pripadam, da sam u tim trenucima najbliža Onome koji sve vidi i sve zna.
Ramazan nije samo mjesec posta, on je mjesec promjene, prilika da budem bolja, da oprostim, da osjetim koliko je vjera u srcu snažna kada je hranim dovom i saburom. U njemu učim koliko su male stvari najveće, koliko je jedan osmijeh vrijedan, koliko malo treba da čovjek bude istinski ispunjen. I dok s nestrpljenjem čekam njegov dolazak, znam da će mi donijeti sve ono što mi duša treba mir, strpljenje, ljubav i blizinu sa samom sobom, sa ljudima koje volim i sa Onim koji mi daje sve.