Pisati o čovjeku i njegovim čvornim tačkama uvijek je izazov i odgovornost. Svaki oblik izražavanja – bilo kroz govor, pisanje ili djela – nosi sa sobom težinu odgovornosti.

Čovjek je najveća Tajna Božja, kako nas uči vjera. On je biće duha, tijela i razuma. Iako neki psiholozi ne prave razliku između duše i razuma, promatrajući ih kao jednu cjelinu, vjerska i filozofska mudrost ističe njihovu posebnost.

Mudrost kaže da je Bog stvorio tri vrste bića: ona sa razumom, ali bez strasti; ona sa strastima, ali bez razuma; i ona koja posjeduju i razum i strasti.

Prva kategorija su meleki – anđeli – nadrazumska bića u stalnom služenju Gospodaru, bez ikakvog odstupanja. Oni žive u sferi potpune čistoće; njihove aktivnosti su savršene, a njihova prisutnost nemoguća je u okruženju nečistoće, prljavštine ili zla. Kao što meleka ne nalazimo u toaletima, tako ih ne možemo susresti ni u birtijama, bordelima, kockarnicama ili na mjestima laži i manipulacije.

Druga kategorija su životinje – bića sa strastima, ali bez razuma. Njihova životna filozofija svodi se na jednostavnu sintagmu: „U Se, na Se i poda Se.“ Bog ih je poštedio razuma, a samim time i odgovornosti. Neki ljudi, slobodno birajući, preuzeli su upravo ovu životnu filozofiju.

Treća kategorija su ljudi – bića i razuma i strasti. Ako razum pobijedi strasti, čovjek može doseći više od meleka. Ako strasti nadvladaju razum, čovjek pada ispod razine životinje – postaje priprosti dvonožac čiji život kontaminira sve oko sebe: zrak, okoliš, pa i samu planetu.

Zadivljujuće je to Božje djelo! U čovjeku su sažeta najljepša Božja imena. Bog, kako ističe Poslanik islama, ima devedeset i devet imena. Onaj koji ih spozna i primijeni u životu, ući će u Džennet. Bog je Milostiv, Samilosan, Oproštavajući, Dobri… A mi? Jesmo li milostivi? Spremni oprostiti? Činimo li dobro kao što Bog nama čini? Svako neka sebi odgovori.

S druge strane, osobine bosanskog čovjeka često su zastrašujuće. Ljut, srdit, nemilosrdan, bosanski čovjek rijetko pokazuje osjećaj pluralizma ili spremnost da prihvati drugačije viđenje stvari. Ne želi shvatiti kur'ansku mudrost: „Čovjek ne može imati sve što mu se prohtije, jer Božije je samo Prvo i Posljednje.“

Naša zemlja je puna brda, planina, kamena. Bog je mudro stvorio tu čvrstu strukturu – brda i planine učvršćuju zemlju. Bez kamena, tlo bi se treslo i sve bi se urušilo. No kamen, koji je kohezivni faktor prirode, u čovjeku često poprima negativnu ulogu – postaje simbol tvrdoglavosti i zatvorenosti. Bosanski čovjek je poput kamena – čvrst, nepokolebljiv, tersit… ali dok kamen puca od straha pred Bogom, pitanje je: puca li čovjek bosanski pred Njim?

Bosanski čovjek je hrabar i odvažan, no praksa pokazuje da se hrabrost često graniči s kukavičlukom. Dvije osobine koje naizgled izgledaju suprotno, zapravo su dva lica iste medalje.

Zašto se „kameno“ biće ne mrvi pred Božjom veličinom? Zato što Ga istinski nije svjesno. Ko istinski spozna Gospodara, beskompromisno Mu će pasti u sedždu. A danas mnogi padaju pred „lažnim božanstvima“, skrivenim u ljudskim licima. Svoju pobožnost mjere materijalnim vrijednostima, jer, kako je učio jedan moj profesor: „Čovjek će prije zaboraviti smrt svog oca nego izgubljeni kapital.“

Nažalost, danas svjedočimo pojavi shizofernih idealista, kojima je krivo Nebo što je rotaciju Zemlje zaustavilo za djelić sekunde, poremetivši njihove „velike planove“. U vrhuncu ove shizofrenije, bosanski čovjek spreman je uništiti sve što je mukotrpno gradio. Takav čovjek je ogledni primjer autodestruktivnog paradoksa.

I kada sve ode k vragu… rekao bi On: „Onako k’o ga šiša.“