U lijepe riječi se, između ostalog, ubraja: savjetovanje ljudi da čine dobra djela i da se klone onoga što je ružno, podučavanje onome što će im koristiti, nazivanje selama, veselost i vedrina lica prilikom susreta sa njima i sl. U obavezu nam je stavljeno da činimo dobročinstvo prema svim stvorenjima upućivanjem lijepih riječi. To obuhvata i napuštanje ružnog govora, pa čak kada su u pitanju i nevjernici. Zato nam Allah naređuje:
“I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način.” (El-Ankebut, 46)

Svaki čovjek treba da koristi lijepe riječi i da čini korisna djela, te da izbjegava sve ono što je razvratno i što može nekoga uvrijediti. Čovjek treba da ima lijepo ponašanje, da bude blag i širokogrudan, da gleda ono što je najljepše kod svakoga, da bude strpljiv na nedaćama i uvredama koje ga zadese, ispunjavajući pri tome ono što mu je Allah naredio, želeći time nagradu od Allaha. Na danu polaganja računa jedna skupina će ustati i krenuti prema Džennetu, ali će ih Ridvan čuvar kapije zaustaviti i i upitati:
‘Gdje ste se zaputili?’ Oni će reći: ‘Pošli smo u Džennet.’ Pa će ih onda upitati: ‘Zar prije polaganja računa?’ Oni će reći: ‘Zar nisi Kur’an čitao.’ A on će ih upitati:’A šta je kazao ?’ Oni će reći: ‘Nagrada za strpljive da će bez polaganja računa ući u džennet"

U najljepšem govoru u suri Ez-Zumer u 10. Ajetu kaze: ‘Samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni." Najljepše i najbolje riječi koje su objavljene nama kao robovima jesu la ilahe illallah i to su ujedno najbolje i najljepše riječi koje može izgovoriti jedan čovjek i kojima može pozivati druge ljude. Nebesa i Zemlja nisu uspostavljenja, nisu stvorena osim jednog, da se ostvare riječi la ilahe illallah. Kada bi sedam Nebesa i sedam Zemalja stavljeno na jedan tas vage a na drugi la ilahe illallah , prevagla bi riječ la ilahe illallah, jer bez najljepših riječi ne može se doći do onoga što je najljepše, a to je Lice Uzvišenog Allaha. Te riječi su osnova za ulazak u Džennet i zato nam je obaveza da ih ljudima dostavljamo na najljepši način.“A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu”, Svjesni smo toga da svi mi imamo puno mahana, loših navika, ružan govor, ogovaranja, prenošenje tuđih riječi, itd. Posebno u današnjem vremenu, vremenu digitalizacije, društvenih mreža, gdje nam j dato da smo u komunikaciji sa onim na kraju svijeta, i mi to koristimo u ogovaranju, koristimo u tim lošim stvarima, Allah, dž.š., u Kur'anu kaže:
”O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.” (Hudžurat, 12)
Jezik je najjača udica šejtana, i mi draga braćo nemojmo biti od bih koji će se upecati .
Vjernici se često trebaju sjećati Allahove naredbe u 51 ajetu sure Isra gdje Alllah, Dz.s., kaže : - “Reci robovima Mojim da govore samo najljepše riječi’’ U tefsirima se pominje da je povod ovoga ajeta bio Omer, r.a. Kada ga je jedan mušrik toliko izvrijeđao a one se pripremio da mu odgovori, a Poslanik, a.s., mu je rekao; ‘ Stani Omere Allah mi je objavio ajet’ Allah traži da prema svima koristimo najljepši govor a kako li tek treba prema onima koji očituju Allahovu jednotu i u nastavku ajeta Allah dodaje, jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj –reci vjernicima da govore samo pozitivne i lijepe riječi, da ne budemo od ovih koje smo pomenuli u predhodnom ajetu, jer u protivnom šejtan bi mogao posijati neprijateljstvo među njima i loš govor pretvoriti u loša djela.

U jednoj predaji se prenosi od Poslanika Muhammeda, a.s., da je rekao: "Nemoj niko od vas da mi donosi ili prenosi šta je neko rekao o meni, želim kada izađem u narod, kada vas sretnem da to bude čistih prsa, da izađem čistog srca, da vas sve volim". Ne želim da mi niko prenese, šta je ko rekao za mene loše, to i to, da me je pomenuo u lošem kontekstu, to mi ne prenosite nikada. Hoću kada sretnem i toga čovjeka da ga zagrlim, da ga vidim, priđem onako širokogrudno. Koliko god da nama nije krivo, ali opet kada čujemo to loše, nama nije svejedno, imamo tu neku dozu odbačenosti. Svaki istinski put vjernika je individualan, i ne postoje dva ista puta, nekada samo nečija jedna riječ, rečenica nas moze potaći da preispitamo sebe i to je možda i najljepša strana islama on je potpuno ličan u domenu gdje trebamo sami sebe popravljati. Bez imalo sumnje, lijep govor je nešto na što islam snažno podstiče, jer je to najbolji način da se ostvari cilj kojem bi svaki musliman trebao težiti – blagostanje na ovom i sreća na onome svijetu.
Kur’an se treba učiti na lijep način, bez žurbe i s promišljanjem; Allaha treba spominjati lijepim riječima, dozivajući Ga najljepšim imenima i svojstvima. Sve ono što je korisno među ljudima treba širiti na najplemenitiji način, a zlo otklanjati najljepšim metodama, onako kako je to činio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Evo jednog veličanstvenog primjera kako lijepa riječ i osmijeh djeluju na ljude.
Radnja se dešava u Amsterdamu, a prenio ju je šejh El-Bursi. Jedan imam imao je sina od jedanaest godina. Njih dvojica imali su običaj da svakog petka ponesu dosta islamske literature — knjiga, knjižica i letaka — i da idu od kuće do kuće dijeleći ih, ubacujući ih u poštanske sandučiće. Jednog petka vrijeme je bilo posebno hladno, padala je ledena kiša. Sinčić je, nakon džume, donio pune kese literature i rekao: „Babo, hajmo.“ Otac mu je odgovorio: „Vidiš, sine, hladno je, ja bih danas ostao.“ Dječak je insistirao: „Babo, mogu li ja onda sam ići?“ Otac mu je savjetovao da i on ostane zbog hladnoće, ali je dječak bio uporan, pa je otac popustio. Dječak je krenuo i nakon dva sata hodanja po gradu ostala mu je samo jedna knjižica pod naslovom „Naš put u Džennet“. Promrzao i mokar, rekao je sebi: „Prva kuća na koju naiđem, a da nije zgrada da se ne moram penjati, pozvonit ću, dat ću ovu knjižicu i onda idem kući.“ Pozvonio je. Niko se nije javljao. Zvonio je opet. Ponovo ništa. Poželio je odustati, ali ga je nešto vraćalo. Napravio je nekoliko koraka, pa se vratio i ponovo pozvonio, odlučan da ne ode dok neko ne otvori vrata. Na vratima se pojavila starica. Pitala ga je: „Dječače, kako ti mogu pomoći?“ On joj je, sav uljudan i drhtav od zime, rekao: „Gospođo, izvinjavam se što vas uznemiravam. Nisam došao zbog ničega osim da vam kažem da vas Allah voli i da vam poklonim ovu knjižicu ‘Naš put u Džennet’.“ Starica se zahvalila, a dječak presretan otišao kući. Poslije džume, njegov otac je imao posebno predavanje kojem su prisustvovali i muškarci i žene. Pitao je prisutne ima li neko nešto da kaže. Tada se, iz zadnjih safova gdje se nalaze žene, javila starica i rekla: „Sigurna sam da me ovdje niko ne poznaje. Nikada prije nisam bila ovdje. Do prošlog petka ja nisam bila muslimanka, niti sam ikada razmišljala da to postanem. Moj muž je umro prije nekoliko mjeseci i ostavio me samu na ovome svijetu. Prošlog petka vrijeme je bilo hladno, kiša je neprestano padala, a ja sam odlučila da toga dana sebi oduzmem život, da okončam svoje muke. Na spratu kuće pripremila sam stolicu i konopac. Kada sam htjela da stavim omču oko vrata, čula sam zvono. Bila sam usamljena, tuga me je potpuno ispunila i nisam vidjela drugi izlaz osim smrti. Kada sam čula zvono, pomislila sam: ‘Ko bi mogao, po ovakvom nevremenu, doći meni na vrata? Ja nikoga nemam, nemam djece, niko me ne poznaje.’ Rekla sam sebi da ću sačekati malo, a onda nastaviti ono što sam naumila. Ali zvono nije prestajalo. Sišla sam da vidim ko je. Kada sam otvorila vrata, nisam mogla vjerovati svojim očima. Pred vratima je stajao dječak, sav razdragan, a osmijeh mu nije silazio s lica. Toplim glasom rekao mi je: ‘Gospođo, izvinjavam se što vas ometam, došao sam da vam kažem da vas Allah voli i da vam dam ovu knjižicu koja se zove “Naš put u Džennet”, da iz nje saznate o našem Stvoritelju i smislu života.’ Dao mi je knjižicu i otišao. Vratila sam se u kuću i pročitala je u jednom dahu. Otišla sam na sprat, skinula konopac i rekla: ‘Ovo mi više neće trebati.’ Taj dan sam postala muslimanka.“ Ovo je jasan dokaz da Allah upućuje, a ne mi. A nekada je za povratak vjeri, za spas, za nadu – dovoljna samo lijepa riječ, vedrina i osmijeh, da čovjeku uljepšamo dan i olakšamo život Popravimo nas, popravimo naš odnos i komunikaciju prema Allahu, dž.š., onda i nas odnos prema ljudima u govoru i lijepom ohopođenju prema svemu što je On stvorio. Onda ćemo imati i potpuniji saf u džamji, bolji putevi, čistiji, jer pridržavanje i poštivanje Allahovih pravila načela, neminovno popravlja stanje zajednice i svijeta.

“Oni su bili nadahnuti da govore lijepe riječi i bili su nadahnuti na Put Onoga koji je hvale dostojan.” (El-Hadždž, 24)