Postoje tako neke stvari koje, sa vremena na vrijeme, dođu kako bi nam kroz svoju svrhu, pomogle da mi živimo ovu svoju. Da vodimo život sa svrhom.

Postoji nešto što nam pomaže ojačati naš duh, osnažiti naš karakter, ali i povećati našu samodisciplinu. Onu, koju bismo morali uvijek posjedovati, o njoj naročito brinuti i pomoću koje bismo trebali donositi mnoge naše odluke.

Jer, lijep osjećaj, ne mora da nestane čak i kada lijep trenutak prestaje.

E, tome se učim svaki dan, a o tome razmišljam i to naročito treniram u ove posebne, ramazanske, dane.

Da bih, između ostalog, nosila ove dane u sebi i onda kada isti budu iza mene.

Ukoliko se malo više posvetimo sebi, ukoliko odlučimo da se 'poslušamo', da 'prislonimo uho' na školjku osjećaja koji kolaju u nama, spoznat ćemo šta je to što proizvodi naročitu radost u nama, koja to nit izaziva poseban mir u nama i šta je to što postaje naš i gonič i vodiča za više, bolje i blaže. I ne postoje bolji dani, ne postoje bolje noći i večeri za otkrića i spoznaje od ovih koje trenutno živimo. Za sutra. Za zauvijek.

A, veliku li blagodat dobismo jer nam se otvori još jedna prilika za učestvovanje. Za djelovanje. Za učenje.

Ranije sam se pitala je li moguće da je prediftarska radost veća od bilo koje sa kojom sam se prethodno imala priliku susretati, a dosta sam ih imala, hvala Jedinom. Pokušavala sam shvatiti šta je to toliko drugačije što dođe do mog srca da su osjećaji tako jako posebni, tako moćni i tako svoji...a, nije imalo nikakve veze ni sa hranom niti pićem. Nije imalo nijednu sponu sa materijalnim, opipljivim i trenutnim.

I, kroz samodisciplinu, kroz vrijeme, kroz istraživanje i volju spoznadoh. Shvatih i naučih.

Duša. Uzvišenost. Posebnost.

Želja za biti bliže. Njemu. Jednako sebi.

Sve ono što mi je upravo sposobnost upravljanja vlastitim emocijama, vlastitim ponašanjem i odgovorimo na ovaj svijet, pomoglo da izgradim. I kada je bilo teško i kada je bilo izloženo različitim utjecajima, samodisciplina nije odustajala. Jer je znala da jedino pridržavanjem onoga što sami sebi postavimo za cilj, možemo postajati bolja i 'veća' verzija sebe.

I upravo sa svojom svrhom samodiscipline, ovaj mjesec nas samo podsjeti na ono što moramo nastojati nositi uz sebe i kada mjesec zatvori svoja vrata za ovu godinu. Pokaže nam šta očekuje, ako bude nas, zateći kod nas i dogodine. Jer ništa sutra ne završava, već tek počinje da biva.

Zato, prenesimo i izvan Ramazana sve ono što nam je isti donio.

Blagost, mir i ustrajnost na putu dobra, nisu sinonim samo za određeno vrijeme, već za ljudskost kakvu težimo dokučiti u ovom kratkom i prolaznom životu.

Ljubav od koje smo sačinjeni ne smije imati rok trajanja. Jednako kao što niti povezanost i dijeljenje sa dragim ljudima ne smije biti periodična navika.

Dobrota koju nosimo u sebi ne može biti podešena za određene faze ili periode živote, već mora živjeti svoje ja sa svakim novim danom. Ali, itekako vodeći računa da od dobrog čovjeka ne postanemo dobričine. Jer velika je razlika od biti dobar i biti budala.

Suosjećajnost koja je dio nas ne smijemo sputavati u svojim djelima i odnosima prema drugima. Kada god i koliko god da je potrebno.

On koji nam je pokazao da vodimo računa o tome šta gomilamo u sebi, ali i okolo sebe.

On koji nam svake godine postavi isto pitanje, dunjaluk u rukama ili u srcu? Šta biraš?

Jasno je da srce ima poseban omotač u ovim posebnim danima, ali u našim je rukama koliko ćemo tu posebnost nastaviti da nosimo i u ovim 'običnim' danima.

Osobine i stanja osobe kakva si ti nemaju vremensku odrednicu niti posebnu priliku. Već samo mogućnost da, ispoljavanjem kroz nas, žive svoj najljepši oblik.

Jer kada se naučimo odreći kratkoročnog u korist dugoročnog, onda imamo sposobnosti koje ništa, nikada, ne može osporiti. Jer kada shvatimo da strukturu i naviku koju izgradimo sami sa sobom, kroz rad i ustrajnost, ne postoji nijedna trenutna snaga volje koja će pokolebati snagu karaktera koja nas odlikuje.

Jer dani iza nas su i najbolji primjer, ali i prilika za graditi i jačati karakter koji sutra neće biti salomljiv pod naletima različitih vjetrova života.

A, kada biramo da idemo putem samodiscipline, koja nam opet pomaže da postupamo po vlastitim pravilima, onda nam postaje jasno i da ovozemaljska ne mogu da nas određuju kao ljude kakvima želimo postati. Pardon, ostati.

Znam da sutra odlazi ova jedinstvena milost i neopisiva radost, odlazi nešto nedokučivo, što vjerovatno ne treba ni dokučiti, jer postoje tako neke stvari koje ne treba objašnjavati. Postoje ti osjećati, radosti i damari kojima nije potreban ni uzrok ni porijeklo. Oni prosto dođu da nas podsjete na ono čemu trebamo da težimo, ali i zbog čega treba da njegujemo i uvažavamo svoju asertivnost.

Ali ostajemo mi. Sa svojim srcama, dušama i željama.

Sa svojim dovama, koje ćemo živjeti dok, dogodine, ne uputimo nove.

Sa nadom da smo iz ovih dana ponijeli najbolje. A, njima poklonili svoje najljepše i najiskrenije.
Sa spoznajom da u sebi moramo uzgajati uzvišeno kako bismo znali da nas sretnima neće napraviti materijalno. Umnogome će olakšati svakodnevnicu, ali pročistiti naše srce nikada neće.

Ostaje mi nada da ću dio iščekivanja i radosti, umjerenosti i blagosti, a ponajviše milosti nositi kao svoje breme i u narednih jedanaest.

Ostaje mi obaveza da navike koje sam izgradila u ovom jednom, prenesem i u svaki naredni mjesec.

Želja da ću snagom volje očuvati karakter koji dodatno ojačah.

Borba da očuvam mir, čak i kada me sve navodi na nemir.

Vjera i molba da ustrajnost na putu koji biram ostane dio mene čak i kada naiđem na neko novo raskršće.

I, ono najbitnije, snaga da sačuvam vrijednosti bez kojih ne bih mogla da živim.

Hvala Ti na prilici, na blagodatima, na ustrajnosti i na uputi.
A, mi ostajemo sa dovom da je prihvaćeno naše najbolje i da ćemo sa istom radošću kakvu smo osjećali prethodnih dana, biti nošeni kroz ovaj, a ugošćeni na onaj koji je vječan. Svijet.