Harun je sa svojih pet godina nesvjesno opisao sav smisao džemata. Smisao koji mnogi odrasli ne shvataju.
Naravno, i Harun će to zaboraviti vremenom. I ako ga za 10-15 godina upitaš o tome, neće imati pojma da je to rekao. Kao da sa godinama postajemo gluplji. S jedne strane postajemo pametniji, naravno, inteligentniji, mudriji, razvijamo naše intelektualne sposobnosti. Ali definitivno ima mnogo stvari za koje sa sigurnošću možemo reći da postajemo gluplji.

Išao je u vrtić 2-3 godine, redovno. Kad je supruga otvorila trudničko/porodiljsko bolovanje, njega smo prestali voditi u vrtić.
A malo prije prestanka odlaska u vrtić, počeo je ići u mekteb. Neobavezno i neredovno, jer je možda još uvijek mlad za ozbiljno izučavanje vjere, ali eto, nek stiče naviku. Svidjelo mu se.

Pitam ga nakon nekog vremena: "Fali li ti vrtić, fale li ti prijatelji iz vrtića?"

Odgovara mi potpuno ozbiljno, što bi mi rekli, ko stari starac: "Ne fale. Koga volim vidim u mektebu."

Bi mi simpatičan tako taj njegov odgovor, pa ga zapamtih i počesto ga ispričam u društvu.
Ali eto, povremeno se dam u razmišljanje o običnim stvarima, običnim ljudima, običnim riječima i tražim dublji smisao svemu.

Koga voli vidi u mektebu, u džamiji. On je kao petogodišnjak shvatio jedan takav smisao džemata. Smisao koji očito mnogi stariji ne shvataju. Nije džemat samo otići na namaz, klanjati. Nije to samo biti član džemata, pa da nas ima ko ukopati kad umremo.
Džemat je da vidiš ljude koje voliš, k'o moj Harun. Džemat je da se srećeš i družiš sa dragim ljudima. Džemat je da živiš složno sa nekim ko je, kao i ti, došao tu da klanja i da uči o vjeri. Oko džamije i džemata se pravi zajednica. Zapravo, riječ džemat i znači zajednica. Riječ džuma i džamija imaju isti korijen, a bukvalni prijevod bi bio nešto u smislu "okupljanje, skup, mjesto gdje se okuplja itd", ako se dobro sjećam.

U džematu (zajednici, jedinstvu) je snaga. U džematu (zajedno) smo jači. A zajednica, društvo vezano za džamiju je nešto veoma bitno. Mi Bošnjaci zajednice vežemo za svašta nešto, ali nekako, čini mi se, nedovoljno ih vežemo za džamiju. Nedovoljno vežemo zajednicu za džemat, a trebalo bi da je to jedno te isto.

Često sam imao običaj reći da se kod nas puno ulaže u džamije, a malo u džemate. Hvala Bogu, taj trend se sad polahko mijenja. Vidimo kako se oko džamije okupljaju ljudi, ekipe, društva i kako iz tih skupova, iz tih džemata poteknu mnogi dobri, hairli projekti.

Jer negdje se moramo okupljati. Tako smo programirani. Čovjek je socijalno biće. Okupljamo se u kafani, na trgu i na stadionu i na sijelu, druženju. I nije to ništa sporno, ali moramo se na takav način okupljati i oko džamije i ne svoditi džemat samo na zajedničku molitvu.

Tome u prilog mogu se navesti i riječi Izet ef. Čamdžića: "u džamiji/crkvi je vjerski obred, a vjera je na ulici."

Okupljamo se mi i u vrtiću i u školi i na fakultetu i na poslu, al' to su nam neka obavezna okupljanja. Osobe koje tu srećemo, kolege i kolegice, možemo voljeti ili ne voljeti, simpatisati ili ne. Ali kad nekog srećemo svojom dobrom voljom, to je nešto više.
Koga voli, moj Harun sretne u mektebu. I to je smisao džemata.

Ima jedan meni posebno lijep detalj u našim džamijama, na koji neki ne obraćaju pažnju, neke nervira i izbjegavaju ga, a nekima se sviđa i učestvuju u tome. A to je međusobno pozdravljanje nakon namaza. Pozdravi se svak sa svakim, upita za zdravlje koga nismo odavno vidjeli, popriča na kratko o planovima s nekim s kim smo bliži i koga češće viđamo, ponekad se dogovori i kakav poslić, ponekad se i dogovori i popije kakva kafa itd. Pravo lijepo. Znamo jedni za druge, interesujemo se za stanje brata po vjeri i držimo se zajedno. To je džemat.

Vidim da to češće praktikuju starije džematlije. Mi mlađi smo uglavnom u nekoj žurbi, nema se vremena, nema se kad. Ko da će nam za te dvije-tri minute svijet propast. Al' eto, bil hajr.

Čuvajmo džemat braćo (u svakom smislu te riječi), držimo se zajedno, jer sam čovjek nije nigdje prispio, a zdrava zajednica Bgm može puno toga dobrog napraviti.

PS. Naravno da se ovim tekstom ne pokušava obezvrijediti i umanjiti važnost predškolskih ustanova. Iako sam, moram priznati, bio teški protivnik toga, nakon proširenja porodice, uvidio sam da je to u današnje vrijeme veoma pozitivno i potrebno... Al' to je već neka druga tema za drugu priliku.