U suvremenome muslimanskome svijetu svjedočimo jednomu upadljivome i dubokome paradoksu: pobožnost i neprekidna dova ne pretaču se uvijek u djelatnu preobrazbu društva, politike i privrede. Suficit dove i deficit akcije postali su odrazi dubljega nesrazmjera između nutarnje duhovnosti i vanjske, konkretne stvarnosti. S jedne strane, džamije su ispunjene iskrenim vapajima za pravdu, blagostanje i mir, no s druge strane, društvena je zbilja često okovana nepomičnošću, iščekivanjem intervencije koja nikada ne dolazi. Kako to da se tolika pobožnost ne pretače u preporod?
Ne smijemo zamijeniti uzrok i posljedicu. Dova je, nesumnjivo, sveta i uzvišena, ona uzdiže ljudski duh k nebu, no kada postane utočište pred izazovima svijeta, kada se u nju polaže sve, dok se vlastite ruke ne pokreću i vlastiti um ostaje neaktivan, tada molitva gubi svoju životvornu svrhu. Prava vjera ne poziva na pasivno čekanje, već na odvažnu viziju i neumorno pregnuće.
Islam nije tek puka kontemplacija, već egzistencijalna praksa, neraskidiva sinergija duha i materije, unutarnje vjere i vanjskoga pregnuća. Povijest islama obilježena je trenutcima kada su molitva i djelo bile jedno: kada su učenjaci poput Ibn Sine, Al-Farabija i Al-Khwarizmija, vođeni vjerom, stvarali vrhunce znanosti i filozofije; kada je Salahudin oslobodio Jeruzalem ne samo pobožnošću, već i vojnom mudrošću, hrabrošću i strategijom. Dova je tada bila poticaj na djelovanje, a ne izlika za čekanje.
Danas, međutim, svjedočimo općemu mentalitetu pasivnosti, odustajanja i bijega. Mnoštvo mladih muslimana, umjesto da budu pokretači preporoda, napuštaju svoje domovine, bježeći od izazova koje bi mogli preoblikovati. Koliko njih poziva na pravednost, ali ne izlazi na izbore? Koliko ih sanja o boljem društvu, ali ne pruža ruku potrebitima? Gdje je nestala hrabrost stvaranja?
Ovdje dolazimo do same biti (filozofskoga) pitanja: pobožnost nije tek unutarnja skrušenost, već i neumorna akcija, kreativno sudjelovanje u oblikovanju svijeta. Čovjek nije samo prolazni putnik kroz povijest, već njezin svjesni stvaratelj. U islamskome svjetonazoru, on je Božji zastupnik na Zemlji, a ta uloga nalaže mu odgovornost, stvaralačku moć i neiscrpnu volju za djelovanjem.
Suvremenii muslimanski svijet ne oskudijeva u resursima, intelektu ni sposobnostima, ali oskudijeva u viziji, odvažnosti i snazi da se ona pretoči u djelo, da se čežnje preoblikuju u stvarnost, a snovi u opipljivu zbilju. Vrijeme je da ponovno osmislimo značenje tewkula (oslanjanja na Boga)—ne kao pasivno čekanje sudbinskih milosti, već kao dinamičan odnos vjere i pregnuća, nutarnjega oslonca i vanjske neustrašivosti, molitve i neumorna rada.
Ako doista želimo pravedniji i napredniji svijet, neće ga izgraditi samo dove, već i ruke koje rade, umovi koji promišljaju i srca koja se neustrašivo bore za istinu.
Haris Islamčević